Slavica Benčik
uvod
Cjelovito JA, kao jedinstvo tjelesnoga, aktivnoga, intelektualnoga,
emotivnoga, socijalnoga, filozofskoga i duhovnoga JA, očituje sebe,
odnosno svoju težnju za sobom već u najranijoj dobi, a osnovno je sredstvo
toga očitovanja – igra. Od najranije dobi dijete u igri ostvaruje potrebu za
cjelovitošću, za cjelinom događanja/priče koja ima svoj početak, sredinu i
završetak (Đerđ 2005). Ako uzmemo u obzir da je dječja igra izvor
materijalne stvarnosti u kojoj će djeca u budućnosti živjeti, ne treba puno
dvojiti o pozornosti i naporu koji ćemo ulagati u stvaranje ozračja, koje će
ju podržavati i razvijati. Sva naša sadašnja zadovoljstva, naši uspjesi i
rezultati povezani su s igrama koje smo igrali u djetinjstvu te ozbiljnošću
odraslih kojom su ih tretirali.
Pojava sposobnosti predočavanja ili kako ju je Piaget nazvao simbolička
funkcija, koja se razvija između 2. i 3. godine života, a koja djetetu
omogućava upotrebu neke stvari (kao što je mentalna slika, riječ, pokret,
zvuk) kao simbola za predodžbu o čemu drugom, uvodi dijete u carstvo
simboličke igre (prema Vasta i dr. 1998). Korijene dramskoga izraza
nalazimo u simboličkoj igri djeteta (Škuflić-Horvat 1998), a dramski odgoj
polazi od toga da svaki čovjek posjeduje urođenu sposobnost oponašanja,
odnosno dramsku sposobnost (Kamber 2000).
Simbolička igra ili igra uloga u kojoj dijete upotrebljava jednu stvar
pretvarajući se da je nešto drugo, odnosno u kojoj neku radnju ili događaj
predstavlja kao neku drugu radnju ili događaj ili se namjerno predstavlja
kao neka druga osoba, uživljavajući se u njezinu osobnost, predstavlja
psihološki temelj drami kao umjetnosti i dramskoj igri kao pedagoškoj
metodi (Škuflić-Horvat 1998).
Autori Olsen i Sumsion kažu kako se radi o jednom od najznačajnijih
oblika igre, koja uključuje elemente imaginacijske igre, simboličke igre i kao da
igre, te se ponekad s njima poistovjećuje.