Ana Marija Cimaš
Majaron (cit. prema Ivon 2010: 55) kaže: ”Poželjno je da dijete samo stvara
lutku. Tada je lutka samo njegova, zamišljena u njegovoj mašti, napravljena
njegovim rukama, oživljena njegovom energijom i osjećajima. Tako je
odabir glavnih uloga za djecu koja su inače samozatajna bio itekako
izazovan i kod njih razvio bolje samopouzdanje, dok su pojedinci regulirali
svoje emocije poštujući pravila i usmjeravajući pažnju i ponašanje.
Prigodom takvog stvaranja i oživljavanja dijete nadilazi sve svoje
stvaralačke aktivnosti.”
Rad na dramatizaciji prilika je za razvoj samopouzdanja djece i svijesti o
vlastitoj uspješnosti te sposobnosti prilagođavanja novonastalim
izvanrednim situacijama u kojima je potrebno naći rješenje nastaloga
problema. Putem dramatizacije lutkama lakše su se poistovjetili sa likom te
su s lakoćom pamtili tekst. Kod djece otežanoga govorno–jezičnoga razvoja
to je rezultiralo ispravnijim spontanim izgovorom. Dječji govor nije se
ispravljao. Svakom se djetetu posvetilo individualno i pročitao bi se tekst
svakoga dana onoliko puta koliko je to dijete samo tražilo. Cilj nije bio
naučiti tekst, već ih navesti da sami shvate poantu priče i oblikuju kako je
njima jednostavnije. Stalnim uvježbavanjem teksta, djeca su poboljšala
koncentraciju, obogatila svoj rječnik i povezala verbalnu i neverbalnu
komunikaciju u cjelinu. Spoznali su svoje mogućnosti i uživali su u
vlastitome uspjehu.
Krajnji cilj i rezultat bila je dramatizacija eko-predstave Sve srećice
Neznanka Rasčupanka, nastale dječjim trudom i upornošću.
Neposredno prije generalne probe nekolicina se djece razboljela pa su
prisutna preuzela njihove uloge. Uz svakodnevnu igru i vježbanje, to nije
predstavljalo problem jer su djeca znala cijeli tekst predstave.