-172
Stoga, možemo govoriti o skupno osmišljenome kazalištu – pojmu koji se
počeo sve više koristiti u hrvatskoj teatrološkoj literaturi, a upućuje na
kazalište kolektivne kreacije (Gruić i dr. 2018).
To je metoda dramskoga stvaralaštva u kojoj scenarij ili izvedba potječu od
zajedničkoga, često improviziranoga rada (Green–Rogers 2016). Ta se metoda
rada sve više koristi u hrvatskoj kulturi i odgojno-obrazovnome sustavu te će
se u ovom radu klasificirati kao takva (Gruić i dr. 2018).
Postoji nekoliko bitnih karakteristika ove metode rada. Prvenstveno, svaku
skupinu obilježava jedinstvenost procesa rada i završnoga produkta, a ono što
skupno osmišljeno kazalište čini specijalnim jest potencijalna sloboda te
bezbroj mogućnosti promjena smjera kretanja u procesu skupnoga rada
(Oddey 1994). Jedna od bitnih karakteristika koja razlikuje skupno
osmišljeno kazalište i konvencionalno kazalište jest način rada. Skupno
osmišljeno kazalište ne koristi se gotovim predloškom (dramski tekst ili
scenarij predstave) prije djela što ga je stvorila skupina, ali se on može
proizvesti ili upotrijebiti u različitim trenutcima tijekom procesa rada
(Rogošić 2013).
Multigeneracijska skupina koju sam pohađala, a koja je djelovala u sklopu
umjetničke organizacije Strefa Wolnosłowa je, također, bila jedinstvena.
Sastojala se od članova između 18 i 70 godina, različitih nacionalnosti. Od
travnja 2016. godine, kada sam se priključila skupini, bazirala se na različitim
dramskim aktivnostima (dramskim tehnikama – igrama i vježbama) koje su
nas međusobno upoznale pa i približile. Skupina je djelovala od jeseni 2015.
godine te je u trenutku mojega priključivanja već bila u složenijoj fazi rada.
Osim dramskih vježbi i igara koje su se koristile tijekom svakoga sata
(održavanih dva puta tjedno) kako bi se sudionici zagrijali, oslobodili tijelo,
glas i pokret te raznih improvizacija, već je trajao proces skupnoga
osmišljavanja predstave. ”Skupno osmišljavanje predstave može početi od
bezbroj mogućnosti: ideje, slike, koncepta, objekta, pjesme, glazbenog broja,
umjetničkog djela i slično, dok je konačni proizvod, uglavnom,
nepoznat” (Oddey 1994: 7).