Snježana Čubrilo
Integracija i inkluzija
Navedeni pojmovi nisu sinonimi. Igrić i dr. (2015: 8) definiraju integraciju
kao „smještaj djece u redovite razrede na osnovi razine funkcioniranja. To
znači da će u redovitom razredu biti oni učenici koji svojim sposobnostima
za učenje odgovaraju ostalim učenicima, odnosno koji mogu, uz određene
prilagodbe, pratiti nastavu za sve učenike.”
Kao što smo već naveli, u našoj je školi zastupljenost takvih učenika već
godinama iznad 10 %. Među njima opet znatan dio čine romska djeca
(pitanje je koliko su postupci i testovi procjenjivanja poteškoća jezično
prilagođeni). Prateći učinke integracije u školama u svijetu i kod nas,
stručnjaci uočavaju da "dijagnostičko-terapijski ili medicinski model polazi
od dijagnoze i utvrđivanja nedostataka osobe usmjerujući više pozornost
na identifikaciju teškoća nego na poučavanje i učenje" (Igrić i dr. 2015: 28)
te da u obzir treba uzeti druge čimbenike "često važnije od stupnja
oštećenja ili poremećaja: okolina i stavovi prema djeci; osobine učenika kao
što su znatiželja, motivacija, inicijativa, interakcija i komunikacija,
socijalna kompetencija, kreativnost, temperament; način i stil učenja te
sposobnost za učenje" (Igrić i dr. 2015: 24). Iskustva učitelja potvrđuju da se
tek upoznavanjem i uvažavanjem navedenih čimbenika može dobro
poučavati. Igrić i dr. (2015: 8) također navode da “za razliku od
integrativnog, inkluzivni pristup podrazumijeva spremnost okoline na
promjene i prilagodbe prema potrebama svih članova društva.”
“Članovi grupe međusobno surađuju i komuniciraju, pomažu jedni
drugima i prihvaćaju činjenicu da neka djeca imaju drukčije potrebe nego
većina i žele drukčije stvari, umjesto kompetencije prevladava
suradnja" (Igrić i dr. 2015: 10). Prema UNESCO-vom dokumentu iz 1994.
godine "Inkluzivne škole trebaju biti prilagođene svoj djeci bez obzira na
njihovo fizičko, intelektualno, socijalno, emocionalno, jezično ili neko
drugo stanje.