Snježana Čubrilo
Uvod
Unatoč mnogim pozitivnim promjenama svjedočimo kako je proces
stvaranja inkluzivnoga (uključivoga) hrvatskoga društva spor i daleko od
cilja, u novije doba dodatno potresen globalnim migrantskim promjenama.
Dokle god i najmanja zajednica ili pojedinac ne budu ravnopravno
uključeni na svim društvenim razinama, a primjera da tomu nije tako ima
napretek, treba težiti ostvarenju toga procesa. Škole su među najvažnijim
mjestima za stvaranje inkluzivne kulture. Dramska skupina kao
izvannastavna aktivnost može učinkovito doprinijeti procesu uključivanja.
Dramska je pedagogija jednim svojim dijelom za djecu ono što je prema
Boalu kazalište za sve: „Kazalište je sposobnost koju posjeduju ljudska bića
da se promatraju u djelovanju. Ljudi mogu vidjeti sebe u činu gledanja,
razmišljanja o svojim osjećajima, biti taknuti svojim mislima. Mogu se
vidjeti ovdje i zamisliti ondje; mogu se vidjeti danas i zamisliti sutra“ (Boal
2009: 35). Dijete vođeno dramsko-pedagoškim procesima osvješćuje sebe,
svoje pozicije i mogućnosti, obogaćuje pogled na svijet, otvara se prema
uvažavanju i razumijevanju drugih, suosjeća s drugima, ispituje i uvježbava
načine svoga djelovanja, stvara. Kako navodi Boal (2009: 39) „ništa se ne bi
trebalo činiti na natjecateljski način, jer pokušavamo poboljšati sebe, a ne
postati bolji od drugih“. Na primjerima rada dramske skupine u našoj školi
smještenoj na rubu grada Zagreba nastojat ćemo pokazati kako je to
moguće.
Naselje i škola
Naselja Kozari bok i Kozari putovi, iz kojih dolaze naši učenici, u
okruženju su industrijskih pogona za proizvodnju kablova i akumulatora
(Munja), boja i lakova (Chromos) te kozmetike i sredstava za čišćenje
(Labud d. o. o.) na istoku Zagreba.