Iva Gruić
Zapravo, svi znamo da je vrijedan. To što se kolege u zbornici ili činovnici
u ministarstvu s nama možda ne slažu, ne bi nas smjelo ni zbuniti ni
pokolebati. Znamo da je dramski rad vrijedan – to bi nam trebalo biti
osnovno polazište, nulta točka s koje se onda možemo uputiti na puno
zanimljivija putovanja od dokazivanja njegove vrijednosti.
Takva putovanja vode u istraživanje različitih načina primjene dramskih
metoda, osmišljavanje strategija implementacije, istraživanje procesa
učenja, povezivanje s teorijom... Vode u razmjenu iskustva, u usporedbe
procesa i tehnika, usmjerenja i ciljeva. Vode u suradnju s nastavnicima iz
drugih predmeta. Vode u razmišljanje o onome što je zaista važno. Takva
putovanja neuspjele pokušaje ne doživljavaju kao potop nego kao lekciju,
promašaje vide kao punopravni istraživački rezultat koji se smije bez
straha priznati (i objaviti).
Upravo ovakvo razmišljanje dovelo nas je do teme drugoga simpozija o
dramskome odgoju – Poticanje kvalitete u dramskom stvaralaštvu. O kvaliteti
se, naime, najbolje raspravlja iz pozicije sigurnosti u vlastitu vrijednost,
kad je rat za teritorij završen. Ne možemo se pohvaliti time da je dramski
odgoj u našoj sredini uspio ostvariti dovoljno dobar položaj u odgojno-
obrazovnom (pa ni širem društvenom) sustavu. Ali ne moramo trošiti
većinu energije na to. Možemo se, umjesto toga, na osvojenom terenu
ponašati kao dobri gospodari i promišljati vlastitu praksu, tragati za
boljim, kvalitetnijim, potpunijim oblicima rada, razmjenjivati iskustva s
drugima, učiti i napredovati. Da bismo to mogli, moramo pisati jer je
domet pisane riječi puno dalji od neposredne komunikacije.