Ana Malnar / Magda Henok
Upravo Knoedgenovo objašnjenje daje ključnu razliku između teatra
objekta i dječje igre (simboličke igre). Dijete u igri daje funkcije i značenje
objektima i materijalima te je praksa pokazala da stolac može biti auto,
vlak, kuća, most i sl. Djeca objektima nadomještaju u igri ono što im u tom
trenutku nedostaje. Ono što često izostaje, a prisutno je u teatru objekta,
jest da taj objekt u simboličkoj igri postane neko živo biće. Ako bismo na
stolac nalijepili uši i rep, dodajući mu na taj način neka nova obilježja,
stolac može postati magarac, ali bez konkretne upute djetetu objekti gotovo
nikada ne postaju živi subjekti.
Dopuštajući djeci da sami stvaraju okolinu za igru i provode igru
samostalno dijeleći vlastite uloge i donoseći svoja pravila, oni objektima
(materijalima) samo nadomještaju realitet te ne vraćaju publici (u ovom
slučaju svom suigraču) taj proturealitet. Ono što prešutno prihvaćaju je
konsenzus da je objekt sada nešto novo, na primjer jedno dijete slaže niz od
stolaca, sjedne na jednu te daje znak i zvuk da vlak kreće, dok se ostali samo
pridružuju toj igri. U takvoj igri nema svjesnoga predstavljanja jednoga
djeteta drugome.
Međutim, nas zanima što se događa u slučaju da objekte i materijale
pokušamo predstaviti na jedan drugačiji način, davanjem jednostavnih
uputa. Jedan bi primjer bio stavljanje dugačke bijele plahte pred tri
djevojčice, koje su kleknule pred plahtu i promatrale ju. Jedina uputa
djevojčicama bila je: Dogovorite se što je za vas ova plahta i onda se igrajte.
Djevojčice su se vrlo brzo dogovorile da je to za njih trava. Odgovoreno im
je Pa onda neka trava raste. i tako je igra započela. Djevojčice su animirale
tkaninu, bio je vidljiv rast, lelujanje na vjetru, zatim je stigla kosilica i
odsjekla travu (ruka) iz koje su nicali mali grmovi (čvorovi na tkanini) i sl.
Postavljamo si pitanje može li dječja igra dodirivati umjetničku igru, može
li djetetova mašta stremiti svjesnom predstavljanju te tako stvoriti scensku
poeziju u kojoj će djeca u svojoj igri biti dio cjeline? Knoedgen (2013: 27)
ističe kako svaka usporedba dječje igre i igre umjetnika ostaje jalova ne