-114
Na taj se način, putem umjetnosti, utječe na odgojni dio djeteta koji je često
puta zanemarivan. Činjenica je da će u ovom kazališnom pravcu svoj
kreativni izričaj pronaći i njegovati čak i oni pojedinci koji su više
introvertirani upravo zbog toga jer je pripovjedni realistični dio stavljen u
drugi plan.
Radna je praksa ukazala na to da su kreativnost i mašta kod učenika koji u
svome dramskom odgoju, ali i obrazovanju općenito, imaju uključene
elemente teatra objekta (ili drugih podvrsta vizualnoga kazališta) još od
predškolske dobi daleko slobodnija u stvaralačkom istraživanju i maštanju.
Njihove su predstave najčešće već nastale tijekom samih proba i susreta.
Kasnije ih je potrebno samo posložiti i montirati u zaokruženu cjelinu, a
nerijetko se događa da djeca – glumci postaju i istraživači novih formi,
novoga značenja već postojećih, vlastitih misli koje se oblikuju u dramu u
slikama. Na taj se način otvara put jednom, kod nas, novijem i još uvijek
premalo istraženome pravcu, ali vrijednom u svim segmentima odgoja i
obrazovanja.
Sličnosti teatra objekta i simboličke dječje igre u kontekstu
dramskoga stvaralaštva
Knoedgen (2013) pobliže određuje pojam igranja. Uspoređuje igru djeteta
(koje se igra lutkom) i igru glumca kazališta figura. Govori da dijete koje se
igra lutkom nešto istražuje u okvirima svoga iskustva, mašte i predodžbene
moći, ono projicira ulogu u objekt lutke kao nadomjestak realiteta, a igra
uloga mu služi za upoznavanje i prihvaćanje zbilje. Glumac kazališta figura
igra ulogu koja u realnim odnosima otkriva jedan subjekt, zamjenski
projicira u neki objekt, a njegovo igranje služi ponovnom stvaranju uloge
koja će kao oformljeni prikaz, proturealitet, biti vraćen publici. ”Dok
djetetovo oponašanje i mašta dovode do podsvjesnoga postupka
nadomještanja, umjetnička mašta stremi svjesnom predstavljanju. Djetetova
igra srodna je umjetničkoj. One se dodiruju u neprekinutoj predodžbenoj
moći te u poduzimanju novih mogućnosti opažanja” (Knoedgen 2013: 27).