Ana Malnar / Magda Henok
do shvaćanja kako je i sam glumac sastavni dio cjeline, točnije objekt te
cjeline. Glumac je protagonist onda kada to mora biti, manipulator objekta,
dio pejzaža, ali i osoba. Čini se kako je teatar objekta manje usredotočen i
opterećen oponašanjem ljudskih radnji i njihovih međusobnih odnosa. U
kazalištu objekta i kostim mijenja svoju ulogu. Dok je u govornome teatru tek
rekvizit, u teatru objekta sastavni je dio figure te postaje objekt kazališne igre.
Posebna je vrsta već spomenutoga vizualnog kazališta teatar figura. Peter
Weitzner (2011: 69) ističe kako u radovima moderne vidi pohranjen golem
fundus maske i figura, ponajprije u kubističkom pravcu zahvaljujući Picassu.
Pitanje maske i lutke pitanje je ljudske biti uopće. Lutka je početak (dječja
igra).
U kazalištu objekta/figure ona je instrument kojim otkrivamo vlastitu
arhaičnost i autentičnost, dok je maska dio našeg nesvjesnoga života. ”Teatar
figura jest materijalan teatar… on je predmetno apstrahirajući izveden oblik
prikazivačke umjetnosti… služi se istim sredstvima kao i likovna umjetnost… u
svrhu scenskoga prikazivanja” (Knoedgen 2013: 77).
Knoedgen (2013: 60) govori o teatru materijala kao najmlađem obliku teatra
figura, koji za svoja uprizorenja uvelike koristi neoblikovane materijale
(tkanine, pijesak, plastične folije, papir, lim, glinu, štapove...). Težnja je
uprizoriti sam životni potencijal neoblikovane tvari koja se nalazi u nekoj vrsti
oblikovnoga pra-stanja kako bi do izraza došla stalna promjena uloga uz radnju
djelatnih subjekata. U teatru materijala tvorački proces oblikovanja postaje
scenskom radnjom, mijenjajući obličja materijala. Scena se razvija, oblikovanje
i predstavljanje uloge stapa se u jedno, a preobrazba lika sastavni je dio
prizora. ”Ova zasigurno beskonačna otvorenost promjenjivih značenja može
lako upasti u nepovezan slijed slika koji napušta situacijski kontekst, a time i
probleme koji pogađaju čovjeka. Takve konkretno-apstraktne kompozicije onda
su opet prije prispodobive performansu ili čak glazbi nego li scenskoj
interakciji” (Knoedgen 2013: 61).
U Hrvatskoj je svoj put i način promišljanja i djelovanja u tzv. drugome
kazalištu pronašla umjetnica Kruna Tarle. Zajedno sa svojim ansamblom