-108
Teatar objekta i simbolička dječja igra
Teorijski pristup teatru objekta i srodnim formama
Teatar objekta svoje motive i sadržaje pronalazi u literarnome predlošku,
interpretaciji postojećega ili vlastitoga teksta, u promatranju, snovima, igranim
improvizacijama s objektom, u glazbi i plesu. Estetika teatra objekta nastoji se
osloboditi literarno-linearnoga kontinuiteta pripovijedanja i psihološko-
naturalističkoga teatra. Također, teži ostvarenju spoja različitih umjetničkih
grana u jedno scensko djelo. Nasuprot dotadašnjoj prevlasti teksta, teatar objekta
nastoji razviti prevlast slike, objekta i pokreta. Ovaj teatarski pravac ne prihvaća
statičnu i dekorativnu scenografiju, već objekt uvodi kao subjekt u izričaju
dramatskih sadržaja, dok u kazališnom radu koristi slike nesvjesnoga.
Slikari poput Kandinskoga i Maljeviča svojim su avangardnim formama uvelike
utjecali na reformu kazališne pozornice te samim time ukazali na velik doprinos
u proširenju pojma kazališne umjetnosti. Ono što je simbol u pripovjednome
kazalištu u teatru objekta postaje slikovni znak. Možemo reći da je simbol
jednoznačan u svome literarnom iskazu, njega se dešifrira i objašnjava. Samim
time on sužava maštu i usmjerava je u nekom zadanom pravcu. Slikovni je znak u
potpunosti višeznačan; otvara asocijativnu moć, povezuje se sa shvaćanjima i
idejama te zapravo postaje okidač za vlastite, unutarnje slike pa je stoga teatar
objekta kazalište znakova (Weitzner 2011: 51).
Slično filmskom kadriranju gdje montažer posebnom filmskom tehnikom djeluje
na bržu izmjenu slika i time kod gledatelja stvara efekt prolaznosti vremena,
efekt jedne cjeline, tako se i teatar objekta koristi montažom slika. Dramatizacija
radnje je dramatizacija slika što znači da kazalište objekta polazi od shvaćanja
kako se svaka radnja otvara u slike. Gruić (2012: 171) navodi kako je govor slika
višeznačan i izbjegava jednoznačne doslovne simbole te se time gledatelju ne
objašnjava, već ga se poziva na vlastito i jedinstveno tumačenje. ”Ritmizirane
slike-vizije kao i montirani djelići, teatru objekta daju oblik i sadržaj. Kazališno
pripovijedanje kao drama u slikama srž je teatra objekta” (Weitzner 2011: 34).
Weitzner (2011: 28) nadalje ističe da u ovome tipu kazališnoga izričaja dolazimo