Ana Malnar / Magda Henok
Uvod
Teatar objekta, donedavno nepoznati kazališni pravac, tek se od polovine
20. stoljeća pojavljuje i afirmira i to uglavnom na alternativnim kazališnim
festivalima i u okviru lutkarskih formi. Spomenuti pravac nalazi se u
prostoru između kazališta i likovne umjetnosti, tako da je svojim
elementima i oblicima zanimljiv, kako osebujnim pojedincima iz svijeta
kazališta, tako i likovnim umjetnicima, ponajviše slikarima i kiparima.
Takozvano drugo kazalište (Das Andere "eater) na scenu europskoga
kulturnog kruga donijeli su antinaturalistički redatelji: Peter Brook, Jerzy
Grotowski, Antonin Artaud, Edward Gordon Craig, Tadeusz Kantor,
Oskar Schlemmer, Pina Bausch, filozof i pisac Stefan Brecht te mnogi
drugi. Iako su mnogi od njih nadahnuće pronalazili u japanskome,
indijskome i balijskome kazalištu pa čak i u komediji dell'arte „kojoj se
korijeni gube u klasičnoj starini, razvila se u svojim beskrajnim oblicima
kao kazalište visoko stiliziranih umjetnih figura“ (Weitzner 2011: 74).
U naše nas doba okružuju fenomeni pod nazivima: Figurentheater,
visualtheatre, image-theatre, kazalište figura/oblika/materijala, teatar
objekta, mixedmedia, miješane forme, fluidni žanrovi, dosanjane predstave,
koreodrama i scenska poema. Toliko bliski, a toliko daleki da čak ni naš
standardni jezik još nije pronašao adekvatne riječi kojima bi se pojedini
nazivi preveli. Možemo reći da teorija i dalje kaska za praksom, traži se
stroga kategorizacija i raščlamba termina, no drugo kazalište svejedno cijelo
ovo vrijeme živi, onako fluidno i poetično kakvo u svojoj biti i jest. Upravo
je Peter Michael Weitzner, slikar, profesor umjetnosti, kazališni pedagog i
redatelj bio jedan od prvih koji teatar objekta i teatar figura (uz teatar
performansa) navodi kao sastavnice vizualnoga kazališta. U njegovoj se
raščlambi termini lutka, maska i figura pojavljuju kao sastavnice teatra
objekta.