Zbornik radova Muzeja Hercegovine Nov. 2014 | Page 45

„Mrčina” označava haljinu od crnog valjanog sukna i to kod srpskih žena
u istočnoj Hercegovini, dok je naziv „modrina” sačuvan za istu takvu haljinu
kod Hrvatica samo od tamnoplavog sukna u zapadnoj Hercegovini. Dakle,
ovi nazivi materijala još iz srednje vijeka bili su identifikovani u tradicionalnoj
nošnji sa odjevnim predmetima i kontinuirano su se zadržali sve do novijeg
vremena.5
Od valjanog sukna, pored spomenutih zimskih haljina, izrađivani su još i
zubuni, gunjevi, džoke, tozluci, a također i kabanice, kao one obične singave,
tako i od crvenog boljeg sukna za prazničke prilike, naročito za svadbe.
Od lana i konoplja tkalo se platno, koje je imalo primjenu, uglavnom, u
izradi muških i ženskih košulja, gaća, te ženskih marama.
O svili kao značajnoj i često korištenoj sirovini u izradi tkanina XIX
stoljeća nije moguće dati pobliže podatke. Zna se da se svilena nit koristila kao
ukras na prazničnim košuljama, pregačama i gornjim suknenim predmetima.
Velika pažnja poklanjana je postojanosti boja na tkaninama. Prije pojave
analinskih boja, žene su za bojenje upotrebljavale razne biljke, korijenje,
plodove i lišće, što je zasigurno imalo dugu tradiciju.
Obuću, opanke zv. „oputnjake” od sirove, neprerađene nego samo
osušene teleće, goveđe, kozje ili svinjske kože pravili su muškarci u istočnim
i središnjim dijelovima, a žene u zapadnim dijelovima Hercegovine. Koža
se osim za izradu opanaka koristila za izradu torbi, „šarpelja”, pojaseva,
„bensilaha” i „terkija”. Ove dijelove muške odnosno ženske odjeće izrađivali
su majstori – sarači.
Tkanine izrađivane u seoskoj sredini odnosno u domaćoj radinosti
dugi niz godina zadržale su se prvenstveno u izradi odjevnih predmeta
hercegovačkog tla. Mnogi kazivači su nosili odjeću od stupanog sukna sve do
sredine XX stoljeća.
I pored toga što je seosko stanovništvo svoje osnovne potrebe za tkaninama
zadovoljavalo u domaćoj radinosti, jedan njihov dio obezbjeđivao je, kupujući
ih kod zanatlija ili u trgovinama, koje su bile bogate raznovrsnom robom i
sa Istoka i sa Zapada. Poznato je da su se tkanine manufakturne proizvodnje
uvozile u Bosnu još u srednjem vijeku, sa Istoka i Zapada i to posredstvom
dubrovačkih trgovaca. Oni su uz ove materijale strane proizvodnje prodavali
i materijale svoje tkačke proizvodnje. Od uvoznih materijala primarno mjesto
zauzimao je somot i čoha zelene i crvene boje.6
U XIX stoljeću nosili su se i odjevni predmeti izrađeni od skupocjenih
tkanina: čohe, svile i somota, r