nakon percipiranja osjeta ), d ) sintetiziranje ( stvaranje shema na osnovi sinteze više senzornih modaliteta ) i e ) strukturiranje ( integracija iskustava u cilju stvaranja referenci za buduća ponašanja ). Konkretno , ovo bi značilo da informacije emitiramo u modalitetu dominantnoga osjetilnog kanala ili prema više osjetilnih kanala , a proradu te informacije potičemo s više aktivnosti vezanih uz različite sustave ( tjelesni , emocionalni , kognitivni i socijalni ). Ova vrsta doživljavanja ( i izražavanja ) karakteristična je za umjetničke medije , odnosno , … umjetnost može uvelike poboljšati svaki aspekt našeg života : obrazovanje , rad , igru , odnose i formiranje identiteta . Budući da su tako osnovne i tako životno afirmirajuće , umjetnosti otvaraju nove putove za stimulaciju , komunikaciju i rast . Ako je to istina za osobe koji nemaju invaliditet , jednako je tako i za osobe koje ga imaju ( Bailey 2010 : 37 ).
U ovom se kontekstu nameće pitanje : Može li dramskopedagoška metoda , koja je ( trenutno ) u svojoj teoriji i praksi usmjerena više na potrebe tipične školske populacije i redovni odgojno-obrazovni sustav ( kojem je , nažalost , također samo dodatak ), imati istu funkciju i u skladu s potrebama djece s teškoćama ? Drugim riječima , može li dramskopedagoška metoda , koja nema sufiks ( re ) habilitacija i / ili terapija , biti metoda koja će istovremeno ispunjavati svoje bazične ciljeve ( odgojno-obrazovne i umjetničke ), ali i po načelu komplementarnosti i suportivnosti metoda , značajno utjecati i na ( re ) habilitacijske i / ili terapijske ishode u skladu s individualnim potrebama klijenta ? Ako na ova pitanja odgovorimo pozitivno , poštujući ideal pristupa ovoj populaciji u smislu poštivanja vrijednosti i jednakih mogućnosti , ali i poštivanja različitosti u nekim segmentima njihove osobnosti ( koja je neupitna ) postavlja se pitanje : Koji su preduvjeti da bi se ta funkcija dramske metode realizirala ? Ne ulazeći sada u specifične teme koje mogu biti vezane uz pojedinu skupinu djece s teškoćama , zadržat ćemo se na kratkom opisu pojedine teškoće i prvom neophodnom preduvjetu za dramski rad s djecom s teškoćama , bilo u integriranim ili posebnim odgojnoobrazovnim uvjetima . Taj prvi , neophodni , uvjet jest prilagodba tipičnih uvjeta , postupaka i tehnika dramske metode specifičnostima komunikacije ( doživljavanja , učenja i izražavanja ) djece s teškoćama u razvoju .
Tjelesna invalidnost
Ova skupina oštećenja vezana je uz oštećenja lokomotornoga sustava ( npr . spina bifida , traume i sl .), centralnoga ( npr . cerebralna paraliza ) i perifernoga živčanog sustava ( npr . amiotrofična lateralna skleroza ) te kronične bolesti drugih organskih sustava ( npr . maligna oboljenja , dijabetes i sl .). Karakteriziraju je teškoće kretanja i koordinacije pokreta , mogu postojati senzorička oštećenja ( npr . vid , sluh itd .), teškoće govorne produkcije i teškoće učenja . Intelektualne teškoće nisu izričito vezena uz ova oštećenja . Prilagodbe se prvenstveno odnose na prostornu pristupačnost ( rampe , dizala , prilagođeni WC i sl .), prihvaćanje varijacija u fizičkom i emocionalnom statusu djeteta , prihvaćanje razlika u govornoj ekspresiji i prilagodbu aktivnosti u kojima je dominantno fizičko kretanje i manualno korištenje objekata . Primjerice , neutralna asistencija voditelja u kretanju djeteta u invalidskim kolicima neće umanjiti ozračje dramske napetosti improvizirane scene , a djetetu će pojačati osjećaj mizanscenskoga kretanja i aktivnog sudjelovanja u dramskom događanju . Također , primjerice , u dramskoj igri koja zahtjeva energično kretanje kroz dodjeljivanje uloge voditelja , signalizatora ili arbitra , dijete će sudjelovati , pa čak i dobiti poziciju moći .
Oštećenja vida
Ova oštećenja uključuju slabovidnost različitih stupnjeva i sljepoću . Populacija s oštećenjima vida vrlo je heterogena po kriteriju uzroka oštećenja i njegovim posljedicama na cjelokupno funkcioniranje osobe . Dominantne funkcionalne teškoće odnose se na teškoće kretanja i orijentacije u prostoru , što se može odraziti i na slabiju fizičku / neverbalnu izražajnost i usmjerenost . I u ovom slučaju neutralna asistencija voditelja u kretanju i upoznavanje prostora , može sniziti tjeskobu djeteta i omogućiti mu spontanije sudjelovanje u dramskom događanju . Intelektualne teškoće nisu znatno vezene uz ovu populaciju . U skladu s naglašenim korištenjem alternativnih komunikacijskih kanala ( dodir i sluh ) potrebno je i koncipirati prilagodbe koje se prvenstveno odnose na korištenje Braillovog pisma i uključivanje dodatnih verbalnih opisa vizualnih sadržaja i bitnih sastavnica situacija / događanja ( u publici i na sceni ). Ako se radi o
44
Z B O R N I K R A D O V A 2 0 1 9 .