važna , naglašavala se razlika između medicinskoga i socijalnoga modela razumijevanja oštećenja , odnosno invaliditeta . Medicinski model naglašava samo oštećenje , njegovu etiologiju , epidemiologiju , dijagnostiku , kliničku sliku i liječenje / terapiju . Socijalni model naglašava cjelinu osobnosti i oštećenje promatra samo kao JEDNU OD karakteristika osobe , koje može imati više ili manje utjecaja na NEKE funkcionalne sposobnosti osobe , ali ne zapostavlja sve druge karakteristike / sposobnosti / vještine / potrebe . A ovih drugih , u svakom slučaju , ima mnogo više i često su , esencijalno , mnogo značajnije . Vezano uz ove bazične smjernice struke , trudili smo se koristiti i ispravnim terminima pa je tako u našem rječniku došlo do promjena termina invalidi u osobe s invaliditetom , slijepe osobe u osobe sa sljepoćom , mentalno retardirani u osobe s mentalnom retardacijom , a kasnije i u osobe s intelektualnim teškoćama . Kod populacije ovih osoba naglašavalo se da pri kategorizaciji intelektualnih teškoća , kvocijent inteligencije ( IQ ) nije jedini kriterij , već su važne i adaptacijske sposobnosti u svakodnevnom životu osobe , odnosno njezine vještine samozbrinjavanja ( npr . osobna higijena ), komunikacija s okolinom , emocionalna regulacija itd . Između ostaloga , naučili smo da postoji razlika između intelektualnih teškoća i specifičnih teškoća učenja ( disleksija , diskalkulija itd .), naučili smo karakteristike sindroma ( npr . Downov sindrom ), naučili smo da autizam nije bolest , već stanje i da ne postoji jedinstvena slika ovog poremećaja te se zato govori o poremećajima iz spektra autizma . Isto tako , ma koliko bili fascinirani Dustinom Hoffmanom u Kišnom čovjeku , postalo nam je jasno da većina osoba s poremećajima iz spektra autizma nema genijalne kognitivne sposobnosti . Također , rabio se i termin minimalna cerebralna disfunkcija , koji je opisivao oštećenje koje se danas naziva ADHD . Naučili smo da gluhonijemi ne postoje jer svaka osoba s oštećenjem sluha koristi se ostatcima sluha i do neke mjere govori ili se koristi znakovnim jezikom , pa ni u kojem slučaju nije nijema . Promijenio se i ključni termin djeca s posebnim potrebama u termin djeca s teškoćama i osobe s invaliditetom , kao i naziv struke iz defektologija u edukacijska rehabilitacija ( sa svim teškoćama neprepoznavanja u javnosti koje je novi naziv donio ).
Kao zekaemovskom defektologu , u dramsku skupinu su ponekad došla djeca s nekom teškoćom i to uglavnom po preporuci kolega iz institucija . Tako su iz SUVAGA upućena dva dječaka s poremećajem tečnosti govora tj . mucanjem . Bili su u skupini par godina , bili su vrlo suradljivi , kreativni i izražajni , međutim , ono što je bilo najvažnije , tijekom dramskoga sata nisu nikada mucali , niti u publici , niti na sceni ! Drugi je primjer dječak s ADHD-om koji je također na dramsku upućen po preporuci jer postupci kod psihologa , psihijatra i logopeda nisu urodili plodom u smislu dječakovog ( ne ) prihvaćanja terapeuta i ( ne ) prihvaćanja konvencionalnih metoda koje su oni primjenjivali . Dječak je bio natprosječnih intelektualnih sposobnosti , vrlo kreativan i s izraženim verbalnim i neverbalnim sposobnostima uživljavanja u dramske situacije . Njegove hiperaktivne manifestacije ( kretanje , ležanje , komentiranje , dinamičnost i hiperprodukcije ideja ) u dramskom su izrazu dobile kanal kroz koji su se mogle ispoljiti a da pritom ne postanu predmet kritike i oblik nepoželjnoga ponašanja . Dječak je u skupini ostao nekoliko godina , a to je bio presedan u smislu njegovog zadržavanja pažnje na jednoj aktivnosti .
Za temu jednoga od seminarskih radova izabrao sam prikaz rada Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život i to u vrijeme kada su , u režiji Nine Kleflin izvodili Moliéreove Scapinove spletke i pripremali predstavu prema Danilu Harmsu Harms – Čarms – Šardam . Iz intervjua s Ninom Kleflin i Vojinom Perićem , doajenom ovog Kazališta , saznao sam između ostalog da se koriste tapisonskim stazama kao markacijama za mizanscenska kretanja i da se problem javlja kada se postavi scenografija pa se glumci neko vrijeme sudaraju s njom . Međutim , ostalo nije bio problem , već je bilo onako kako danas Vojin Perić opisuje suradnju s Ninom Kleflin : ... Publika je konačno došla na svoje . 20-minutni premijerni pljesak izmamio je suze u očima glumaca i nevjericu u napisima kritike . Započinje priča o pravom teatru , jedna od najljepših priča mojeg života . Nina je unijela u naše živote zaraženost umjetnošću , natjerala nas da skačemo i trčimo po sceni , da ludujemo , zaboravljajući na sva ograničenja koja po ustaljenim razmišljanjima idu uz sljepoću ( Perić 2018 ).
Za temu obrade obrazovnoga sadržaja za djecu s umjerenim intelektualnim teškoćama u Centru za rehabilitaciju Zagreb – Sloboština , a na temu Tržnica , izradio sam scenske lutke od svježega voća i povrća , s kojima su djeca prvo odigrala kratke lutkarske etide , a zatim improvizaciju kupovanja voća i povrća na tržnici ( uključujući imenovanje proizvoda , vrstu i svrhu , kao i koncept njegove vrijednosti u novcu tijekom kupovine kao pripremu za posjet tržnici sljedećih dana ). Očigledna je bila visoka motiviranost i zainteresiranost djece za igru lutkama i igru uloga u scenama kao-da tržnice . To mi je bilo prvo iskustvo primjene dramskog medija u obradi nastavnoga sadržaja s djecom s teškoćama i dobar primjer učinkovitosti istoga u situacijama učenja za život . U ZKM-u sam u isto vrijeme dramskopedagoške tehnike i postupke
42
Z B O R N I K R A D O V A 2 0 1 9 .