promicane poslije Prvoga svjetskog rata . Cousinet razvija koncept aktivnih metoda poučavanja i učenja koje razvrstava u aktivnosti učenja / stjecanja znanja ( activités de connaissance ) i aktivnosti stvaranja ( activités de création ) te među potonjima ističe dramsko igranje ( jeu dramatique ) 22 kao jednu od metoda .
Međutim , utjecajnija nastojanja na tom pravcu dolazila su iz područja profesionalne kazališne umjetnosti koja je u francuskoj kulturnoj povijesti , slično njemačkim naslijeđenim shvaćanjima , tradicionalno zauzimala visoko mjesto na vrijednosnim kulturnim ljestvicama . Prvi takvi poticaji dolaze iz kruga kazališnih umjetnika okupljenih oko Jacquesa Copeaua , reformatora francuskoga modernog kazališta ( 1879 . – 1949 .), među kojima se javljaju ideje ne samo o umjetničkoj / estetskoj obnovi kazališta , nego i o njegovoj socijalnoj i kulturnoj misiji , u kojoj je istaknutu ulogu trebalo imati kazalište mladih i za mlade , kao vrsta kazališta koja ne samo da odgaja buduću kazališnu publiku , nego mlade naraštaje uvodi u svijet ( kazališne ) umjetnosti , razvija im maštu i potiče stvaralaštvo . Glavni promicatelj ovoga usmjerenja bio je Copeauov učenik Leon Chancerel ( 1886 . – 1965 .), glumac , redatelj , pisac i kazališni pedagog ( 1886 . – 1965 .), koji 1929 . s drugim Copeauovim učenicima pokreće prvu putujuću francusku kazališnu družinu Putujući glumci ( Comédiens routiers ) posvećenu izvođenju predstava za djecu , a 1935 . u Parizu osniva Kazalište uje Sebastijana ( Théâtre de l ’ Oncle Sébastien ), kao model kazališta mladih i za mlade u kojem pokreće i studijski rad s mladima . Chancerel je estetiku svoga kazališta zasnivao na tradicijama commedie dell ’ arte , a metodiku na improvizacijskim postupcima prvotno oblikovanima u okviru Copeauovih istraživačkih radionica , koje je zatim razvijao u vlastitu radu s mladima te 1936 . objavio u priručniku naslovljenom Dramske igre u odgoju i obrazovanju : uvod u metodu ( Jeux dramatiques dans l ’ éducation : introduction à une méthode ). 23 Otada se Chancerelov rad smatra glavnim ishodištem svih kasnijih nastojanja u tradicionalnim okružjima francuske kulture i pedagogije koja su dramsko igranje ( jeu dramatique ) i srodne koncepte nastavila dalje razvijati i uklapati u suvremenu školsku praksu .
Među njima valja istaknuti pedagoški pristup temeljen na dramskoj ekspresiji ( expression dramatique ) francusko-kanadske dramske pedagoginje Gisele Barrret ( 1933 .), razvijan od 60-ih godina pa sve do danas poglavito u frankofonskom dijelu Kanade . 24 Takva nastojanja nikad nisu prestajala , o čemu svjedoče brojni dokumenti i članci u časopisima te prilozi iz školske prakse dostupni na mrežnim stranicama .
Ova izrazito dramskopedagoška pregnuća u frankofonskim okružjima , usporediva s već opisanima oblicima rada u drugim kulturno-pedagoškim okružjima , ostala su pomalo u sjeni nastojanja koja su kretala iz prostora profesionalne kulture koja su bila , i još uvijek jesu , odlučno usmjerena na uvrštenje kazališne umjetnosti u odgojno-obrazovni sustav kao umjetničkoga područja ravnopravnoga glazbenoj ili likovnoj umjetnosti , disciplinama koje su , uz neupitno dominantan položaj književnosti , tradicionalno bile zastupljene u francuskom obrazovnom sustavu kao oblici umjetničkoga , estetskoga ili kulturnoga odgoja . U ovim nastojanjima kazalište ( théâtre ) predstavlja ključni pojam koncepta čiji je glavni cilj poučavanje i učenje o dramskoj umjetnosti ( l ’ art dramatique ) u oba njezina vida – kao dramske književnosti i kazališne umje- tnosti .
Posebnost ovoga pristupa čini uvjerenje njegovih nositelja kako je u odgoju za kazališnu / dramsku umjetnost , pogotovo kada se provodi u školi , pored uloge učitelja / pedagoga nužna i nezaobilazna uloga ( profesionalnoga ) kazališnog umjetnika . Ovo uvjerenje – povremeno osnaživano javno izražavanim strahom od skolarizacije kazališne umjetnosti ( čime bi ona , pretpostavlja se , izgubila na svojoj umjetničkoj i općeljudskoj vrijednosti ) – tijekom 80-ih godina oblikuje se i otada sustavno promiče kao koncept partnerstva , tj . suradnje kazališnoga umjetnika i školskoga učitelja u realizaciji kazališnih projekata / predstava u kojima sudjeluju učenici neke škole . Ova su nastojanja rezultirala uvrštenjem kazališne / dramske umjetnosti kao fakultativnoga ,
22 Prevođenje ovog naziva izaziva nedoumice i traži pozornost , jer može označavati različite stvari , npr . konkretnu aktivnost izvođača , zatim , u francuskom kontekstu , cjelokupno područje odnosno metodički pristup u kojem se dramsko igranje koristi kao oblik rada , a može označavati i posebnu tehniku dramskoga rada , kako je naznačeno u opisu njemačke predstavljačke igre . 23 O Chancerelu treba nešto više reći s obzirom na to da je , po mom mišljenju , čak više nego P . Slade , utjecao na rad Z . Ladike . Chancerela je Ladika osobno upoznala tijekom 60-ih za svog studijskog boravka u Francuskoj , a i prevela je te izvela neke od njegovih komada pisanih za mlade izvođače . Osim sklonosti za Chancerelov poetski teatar i scenski artizam , njegov se utjecaj kod Ladike očitovao prije svega u načinu kako je osmišljavala studijski dramski rad s djecom i omladinom kao oblik odgoja za umjetnost i putem umjetnosti . 24 U oba ova koncepta mogu se prepoznati brojne poveznice i bliskosti s konceptima poput američke kreativne drame ( creative drama ) ili njemačke predstavljačke igre ( Darstellendes Spiel ), gdje se stvaralačke i estetske zadaće dramskoga rada isprepliću s razvojnima i uže shvaćenim odgojno-obrazovnim postignućima .
26
Z B O R N I K R A D O V A 2 0 1 9 .