participacije učenika u izvođenju gradiva . To je posebno važno u mnogim školskim sredinama gdje se nastavno gradivo tretira kao podatkovni promet koji učenici moraju mehanički i bez razumijevanja memorirati , a nastavnici provjeriti točnost upamćene faktografije . Taj najrigidniji i najpovršniji način predavanja i provjere nastavnoga gradiva ima za posljedicu potpuno otuđenje učenika od gradiva i visoku razinu anksioznosti u odnosu učenik - nastavnik , pri čemu je u našem srednjoškolskom gimnazijskom sustavu i matura zadržana kao model usvajanja podataka , što smatram pedagoški najozbiljnijim i etički dalekosežno najvećim porazom hrvatske edukacijske metodologije . Nota bene : kad bi svaki razred imao i svog razrednika i svoju dramsku pedagoginju , uistinu bismo mogli početi govoriti o usvajanju novih participacijskih jezika u nastavi , kao što bi i samo dokumentiranje ovih procesa prevrednovalo birokratski formalizam postojećih jezika konceptualizacije nastavnih procesa . Postalo bi moguće i su-educiranje među nastavnicima , na osnovu kojega bi se pragmatično pokazalo da ne postoji predmet koji ne profitira od interakcijskih i izvedbenih kompetencija na relaciji nastavnik - učenik .
Dualni model zagovornika paralelne prisutnosti pedagoga i umjetnika u razredu uveo je u predškolsku i ranoškolsku praksu nastave talijanski reformator Loris Malaguzzi neposredno nakon Drugog svjetskog rata , uspostavljajući dvostruko strukturiranje i monitoriranje nastave pomoću profesija koje naziva pedagogiste i atelieriste . Metoda koju poznajemo i pod imenom Reggio Emilia danas nije vezana samo za ranu školsku dob , nego se proteže i do srednjoškolskih učionica 3 . U izvornoj Malaguzzijevoj školi svaki razred ima dvije učiteljice : jednu diplomiranu nastavnicu pedagoških znanosti i jednu profesionalnu umjetnicu . Prva je zadužena za prezentaciju takozvanog emergentnoga gradiva ( dakle onoga što su učenici izabrali učiti ), baš kao i za integraciju učeničkih tema u korpus gradiva koji propisuje neki nacionalni kurikulum . Druga je zadužena za umjetničku dimenziju učenja kao istraživanja i učeničkoga stvaranja ili za što viši stupanj interaktivnosti i kreativnosti u razredu . Kako ističe Kathy Hall ( 2010 ) u svojoj knjizi Loris Malaguzzi and Reggio Schools , dualni model podriva klasičnu hijerarhiju učionice kao piramide s profesorom na čelu . Umjesto piramide , na djelu je politika multipnih ravnopravnih odnosa , čiju središnju kariku moderiranja čine dvije osobe : jedna pedagoginja i jedna umjetnica . Ako to želimo malo slobodnije formulirati , riječ je o suradnji strukture i antistrukture . I struktura i antistruktura definirane su dinamički , inkluzivno , dijaloški . Umjetnost ili antistruktura ( ovdje je razumijem kao improvizaciju , svjesno odmicanje od konvencija , propitivanje konvencija ) pritom je jednako važna koliko i pedagogija slojevitosti i temeljitosti usvajanja prethodno strukturiranoga mišljenja .
Malaguzzi je čitavom svojom četrdesetogodišnjom edukacijskom karijerom u Reggio Emilia i finalnom UN-ovom zaštitom njegove metodologije demonstrirao da škola može biti nerepresivna struktura , u kojoj je izvedbenost znanja svakodnevno iskušavana , uprizorivana i propitivana . Njegov dualni model krojenja interakcija na licu mjesta , iz dana u dan , kroz stalno – dramsko – sporenje i suradnju dvaju moderatora , pokazao je da dijalog višestruko pojačava interes i budnost učenika . Svjedočenje vrijednosti ljudskoga neslaganja , brojnosti perspektiva i stalnoga nadopunjavanja te improvizacije , otvorilo je pristup znanju kao nepresušnoj pokušajnosti , a ne znanju kao doktrinarnoj i izmjerivoj činjenici . To ujedno znači da je u središtu nastavničkoga iskustva Malaguzzijeve škole dramska i filozofska tehnika pod nazivom dijalog , posve drugačijih epistemoloških posljedica od frontalnoga školskog monologa . Upravo naglasak na stalnom dogovaranju i pregovaranju izravno smanjuje opći koeficijent sljedbeništva i pasivnosti u razredu . Malaguzzijeva je politička pozadina vezana za antifašizam i potrebu da ljudska vrsta nikada više ne bude instrumentalizirana na način ubijanja drugih ljudskih bića i trpljenja progona i diskriminacije , što je izravno povezano i s načinom na koji misli istraživački potencijal svakoga pojedinog učenika : svako dijete donosi u razred svoje jezike , koje ne možemo razumjeti i ne možemo fluentno govoriti ako im ne poklonimo jednako veliku pozornost kakvu djeca poklanjaju formaliziranim jezicima koje nudi školski sustav , dakle jezicima različitih društvenih disciplina . Otvaranje unikatnom , koliko i pluralnom jeziku svakoga pojedinog djeteta kod Malaguzzija je dodatno dinamizirano činjenicom da djeca koja raspravljaju , uprizoruju i problematiziraju svoj kontekst na koji naiđu istovremeno stalno uče i suradnju , jer međusobno osluškuju i čuju različite artikulacije ideja i iskustava ( u današnjoj školi djeca čuju svoj argumentirati glas u razredu gotovo jedino kad naglas , ponovno monološki , čitaju svoje sastavke i školske zadaće ).
Dualni model nastave , nadalje , omogućava stalno pomicanje dramskoga fokusa s odnosa učenik - učenik i učenik - nastavnik na kvalitetniji odnos moderatora nastave s roditeljima ( roditelji su najprisniji partneri Malaguzzijevi u čitavom periodu njegova istraživačkoga puta ), s drugim učiteljicama ,
3 https :// cnhs16 . wixsite . com / cityneighbors / reggio-inspired
12
Z B O R N I K R A D O V A 2 0 1 9 .