Svaki oblik igre i istraživanja u razredu bazično operira na način dramske strukture : izgradnje nekog modelnog svijeta psihosocijalne interakcije i dogovora o tome kako ćemo u njemu sudjelovati , zatim i refleksije o tome što smo doživjeli .
To ujedno znači da je dramska pedagogija donijela u učionicu novu paradigmu saznavanja i novu paradigmu pregovaranja oko toga kako i što učimo , bitno aktivniju i otvoreniju improvizaciji socijalnih modela , no što su to klasične strukture frontalne nastave . Ključni pojam za dramsku pedagogiju u razredu stoga nije dramski tekst , niti čak gradivo kao tekst , nego pregovaranje iskustva . Citiram Michelle Harris ( 2011 : 13-14 ) iz studije Negotiation : Letting Students Talk is Essential , iz knjige Voices from the Classroom uredničkog dvojca u sastavu Briana Helda i Lori Norton-Meieri : Što je zapravo pregovaranje ? Kako možemo njegovati pregovaranje ? Ja ga u svom razredu uspostavljam svakoga dana – i to ne samo tijekom prirodoznanstvenih predmeta koje predajem . Prva razina je ona u kojoj studenti pregovaraju sami sa sobom u glavi . Druga je da pregovaraju naglas i međusobno . Često pregovaranje dobije i pisanu formu , koja nema nikakve veze s provjerom točnosti podataka . Što točno znači to „ pregovaranje “? Pod time mislim rad traganja za dubljim smislom onoga što učiš . Kombiniranje onoga što već znaš i slušanje što o tome misle drugi i izgradnja vlastite interpretacije koja je ujedno i vlastito razumijevanje . Istovremeno propitivanje tvog vlastitog razmišljanja i razmišljanja drugih u razredu .
Pregovaranje se kao dijaloška praksa događa na mnogo izvedbenih razina , tvoreći lanac performativnih odnosa , u kojemu sudjeluju brojni akteri : učenik - nastavnik , učenik - učenik , nastavnik - nastavnik , učenik - gradivo , nastavnik - gradivo , nastavnik - učenici , nastavnik - gosti , učenik - gosti , učenik - roditelj , nastavnik - roditelj , nastavnici i učenici - šira zajednica . Pregovaranje nije jednokratna pojava , nego sustavni ( nerijetko i cirkularni ) proces koji neprestano izoštrava kriterije komunikacije i utječe na kvalitetu međusobnog razumijevanja učenika , kao i razumijevanja gradiva u razredu . Kad na ovaj način definiramo dramsku interakciju u razredu , vidimo da je procesna drama samo jedan mali aspekt njezinog ukupnog spektra . Dramska struktura edukacije uključuje sva izvedbena pregovaranja značenja i odnosa koji se odvijaju tijekom nastavnih procesa , a u čiju širu slike ulaze i sva učenička artikuliranja vlastitih socijalnih uloga , postavljanja pojedinačnih pitanja i debatiranja problema kao zajedničkog istraživanja , propitivanja tema i uvažavanja interpretacijskih tenzija koje nastaju i oko gradiva i oko socijalnih dimenzija zajedničkoga dijaloga u razredu .
Posebnu dimenziju današnje edukacije čini i odnos svakog pojedinoga aktera školske zajednice prema mogućnostima korištenja kompjutorske tehnologije , za koju znamo da također može biti korištena participacijski aktivno , na način istraživačkoga rada , a ne samo učeničkoga aktiviranja unaprijed programiranih aplikacija . Učenici koji pišu svoje blogove , snimaju svoje filmove i fotografije , imaju svoje online klubove , online izložbe ili se služe tehnologijom kako bi povećali interpretativno bogatstvo svog rada , kao i učenici koji primjenjuju sadržaje gejminga u nekom drugom kontekstu i samim time prolaze kroz složene operacije intermedijalnog prevođenja , sasvim sigurno također koriste tehnologiju na izvedbeni način .
Pristup nastavi kao dramskoj izvedbi također je svjestan da pozornica razreda ( čak i ako tome ne poklonimo posebnu analitičku pozornost ) u svakom slučaju uspostavlja veoma brojne dramaturgije društvenih odnosa ( puno šire od klasičnih relacija učenik - učenik , učenik - nastavnica , nastavnica - roditelj itd .), čiju izvedbu možemo ostaviti u zoni nesvjesnoga ( kao što je većinom slučaj i u državnim i u privatnim školama ) i samim time ovi protokoli ostaju na razini površnoga , automatskoga ili čak otuđenog obavljanja zadataka , ili možemo biti svjesni da navedeni protokoli zahtijevaju osobite kompetencije i strategije , koje su domena posebno obrazovanoga dramskog pedagoga . Zbog toga je kvaliteta edukacije dramskih pedagoga i njihove integracije u školske sustave jedno od ključnih epistemoloških pitanja 21 . stoljeća .
U razumijevanju profesije dramske pedagoginje kao facilitatora i moderatora pojačano eksperimentalnih i kreativnih razrednih interakcija , ovdje nije riječ samo o osobi koja se povremeno uključuje u nastavu kao stručna gošća za potrebe prigodne blagdanske pripreme školskih predstava , niti je riječ o osobi koja već radi kao nastavnica čiji je zadatak povrh i mimo predavanja vlastitoga predmeta još voditi i novi izborni predmet dramske umjetnosti . Naprotiv , riječ je o stabilnoj i samostalno definiranoj profesiji generiranja učeničkih izvedbenih kompetencija koja bi trebala imati upliva na cjelokupni program osmišljavanja izvedbenih interakcija u razredu , biti stalni dio nastavničkoga tima neke škole te voditi razred na isti način na koji to čini i razrednica . Upravo bi dramska pedagoginja trebala biti kvalificirana za kontaktiranje svih nastavnika neke razredne jedinice i uspostavljanje protokola pojačane
11
P L E N A R N A I Z L A G A N J A