Zakon o radu Uloga sindikata u suvremenome društvu | Page 46
Nina Pološki Vokić
1. Uvod
Od 1980-ih primjećuje se znatno smanjivanje broja sindikalnih članova
(apsolutni gubitak) i postotka sindikaliziranih zaposlenika (relativni gubitak)
te stoga i smanjivanje njihova utjecaja širom svijeta (Pološki Vokić, 2012.b,
1.). Kao razlozi opadanja sindikalnog članstva navode se različiti strukturni,
organizacijski, individualni i sindikalni razlozi (Pološki Vokić i Obadić,
2010.). Tako na primjer Freeman i Medoff (1984. prema Flanagan, 2008.,
459.) opadanje pripisuju kombinaciji menadžerske oporbe (25-50%),
smanjenim naporima sindikata u privlačenju novih članova (25-33%) i
promjenama u ekonomskoj strukturi koje daju prednost nesindikaliziranom
u odnosu na sindikalizirano zapošljavanje (do 72%).
Menadžerska oporba (engl. managerial opposition) sindikatima jedan je od
često isticanih razloga smanjenja prisutnosti i utjecaja sindikata. Ona je
prisutna u različitim oblicima od početka industrijske revolucije (Holley,
Jennings i Wolters, 2012.), od kada su prisutni i sindikati, pa se može reći da
je ideološke prirode (Hirsch, 2008., 164.). No, menadžerska opozicija
sindikatima „iskristalizirala se i postala agresivnija“ (McConnell, Brue i
Macpherson, 2009., 318.) kako se početkom 1970-ih godina povećala razlika
između plaća sindikaliziranih radnika u odnosu na nesindikalizirane
(Freeman i Medoff, 1986. prema McConnell, Brue i Macpherson, 2009.,
318.). No, poslodavci se kroz povijest suprotstavljaju sindikatima i zbog toga
što oni ograničavaju slobodu odlučivanja menadžera i obvezuju menadžere
da u odlučivanje uključuju sindikate i zaposlenike, zbog toga što povećavaju
troškove rada/proizvodnje uspješnim podizanjem kompenzacija svojih
članova a što za posljedicu ima smanjivanje profitabilnosti organizacija, zbog
toga što ih se povezuje s većom učestalošću pritužbi na radu, ali i zbog toga
što zagovaraju senioritet i jednakost plaća a suprotstavljaju se plaćanju po
učinku (Belman i Voss, 2006.; Bryson, Gomez i Willman, 2004.; Deshpande,
2002.; Hirsch, 2008.; McLennan, 2008.; Obadić i Pološki Vokić, 2012.).
Jednim od najuspješnijih načina menadžerske oporbe sindikatima smatra se
upravljanje ljudskim potencijalima (ULJP) (Beaumont, 1991.; Fiorito, 2001.;
Flood i Turner, 1993.; Gomez, Gunderson i Meltz, 2002.; Guest, 1987.;
Lewchuk i Wells, 2006.; Machin i Wood, 2005.; Milner i Richards, 1991.;
Pološki Vokić, 2009.; Ramaswamy i Schiphorst, 2000.; Strauss, 1984.), kao
filozofija poslovanja, funkcija menadžmenta i organizacijska jedinica u
organizacijama koja ima za cilj uspješnije upravljanje ljudima odnosno
povećanje njihove posvećenosti poslu i zadovoljstva na radu. Iz navedenog
proizlazi cilj ovog rada – testirati hipotezu o supstituciji sindikata
proaktivnim praksama upravljanja ljudima. Stoga su u nastavku prvo
38