Zakon o radu Uloga sindikata u suvremenome društvu | Page 40

Dragan Bagić  Ponude za kompromisnim aranžmanima od strane političkih elita prema druga dva aktera uglavnom se odnose na pojedinačne politike ili reforme, a ne na obuhvatnije pakete međusobno povezanih reformskih procesa. Tek takvi paketi mogu potencijalnim aranžmanima dati takvu razinu ozbiljnosti koja bi sve aktere mogla uvjeriti u isplativost rizika kojeg bi time preuzeli. 4. Zaključak: Neproduktivna ravnoteža moći Sklapanje kompromisnih aranžmana među akterima socijalnog dijaloga radi rješavanja određenih spornih pitanja ili rješavanje zajedničkih problema zahtijeva dva osnovna preduvjeta: određenu ravnotežu moći, kako bi uopće postojala potreba za aranžmanima, te unutrašnju konsolidiranost aktera, koja osigurava sposobnost aktera da provedu preuzete obveze odnosno uvjere svoje članove da prihvate posljedice takvog aranžmana. Određena ravnoteža moći je neophodan preduvjet za stvaranje okolnosti pogodnih za kompromisno i konsenzualno rješavanje spornih pitanja. Ako bi postojala značajna neravnoteža moći među akterima socijalnog dijaloga, onda bi vrlo vjerojatno problemi i nesporazumi bili riješeni primjenom volje najmoćnije strane. U socijalnom dijalogu država je obično ta koja u svojim rukama ima instrumente za izravno provođenje svoje volje14. Ako su političke elite moćne i čvrste te ako su poslodavci i sindikati slabi, tada će političke elite vjerojatno provesti svoju volju i nametnuti rješenja koja njima odgovaraju odnosno koja one smatraju ispravnima. Na početku tranzicije u nizu postsocijalističkih zemalja događale su se reforme socijalnih, radnih i ekonomskih odnosa u kojima su političke elite potpuno samostalno donosile odluke. U tim situacijama sindikati su ili bili razjedinjeni ili oslabljenog legitimiteta, a udruga poslodavaca uglavnom još nije niti bilo. Neki elementi takvog djelovanja mogu se naći i u hrvatskoj novijoj povijesti, kada je vlast zahvaljujući legitimaciji po pitanju stjecanja neovisnosti i vođenja rata mogla ignorirati druge aktere, prije svega sindikate, u donošenju nekih važnih odluka iz područja ekonomske politike. Najpoznatiji i možda najpogubniji primjer je izbor modela privatizacije poduzeća. Naravno, moguće je zamisliti i primjere u kojima su sindikati i poslodavci dominantan akter te zahvaljujući slabosti političkih elita ili ovisnosti o njihovoj podršci, mogu nametnuti svoje stavove a ne kompromisna rješenja. U određenoj mjeri takvu situaciju možemo prepoznati u Hrvatskoj u slučaju Jer u suvremenim državama više-manje sva pitanja vezana uz socijalne i ekonomske odnose imaju svoju zakonsku podlogu i ograničenja, odnosno postoje institucije koje utječu ili nadziru ekonomske odnose. 14 32