Zakon o radu Uloga sindikata u suvremenome društvu | Page 39
Neproduktivna ravnoteža moći socijalnih partnera
Prepreke na političkoj razini funkcioniranja države mogu se svesti prije
svega na dva ključna obilježja političkih aktera. Prvo obilježje gotovo svih
političkih aktera jest oslanjanje na „populistički model“ političke agitacije. U
praksi on se svodi na dva osnovna oblika političkih poruka i obećanja:
obećanja o brzom i bezuvjetnom poboljšanju životnog standarda za sve
građane te manipulacija vrijednostima i simbolima (uglavnom nacionalni i
vjerski identitet). U političkoj komunikaciji rijetko se naglasak stavlja na
sredstva i načine ostvarivanja navedenih ciljeva, a još rjeđe se spominju
reforme koje je potrebno provesti. Zbog takvog modela političke
propagande, politički akteri su suzdržani u poduzimanju rizičnih poteza, što
reforme pojedinih segmenata javnih politika zasigurno jesu13. Takav model
političkog djelovanja usmjerava aktere na kratkoročne ciljeve i poteze, a ne
na dugoročne reformske zahvate, koji u suštini jedini mogu biti predmet
kompromisnih aranžmana među socijalnim akterima. Održavanju
„populističkog modela“ djelovanja doprinose i mediji, koji svojim diskursom
guraju političke aktere prema takvom modelu.
Druga prepreka na političkoj razini leži u činjenici da ključni politički akteri
nemaju cjelovitu, konzistentnu i operacionaliziranu viziju smjera razvoja
društva i gospodarstva iz koje bi se mogle izvoditi konzistentne i dugoročne
reforme, a koje bi mogle biti predmet kompromisnih aranžmana s drugim
akterima. Razlozi zbog kojih ključni politički akteri nemaju takve vizije
proizlaze iz nedostatka jasnih ideoloških profila političkih stranaka te
zanemarivanja programskog i intelektualnog rada unutar stranaka, koje su
uglavnom koncentrirane na medijsko-propagandne aktivnosti te unutrašnje
kadroviranje.
Zbog navedenih obilježja političke elite rijetko iniciraju kompromisne
aranžmane, mada se upravo od njih može očekivati da budu njihovi
inicijatori kako bi disperzirali političke rizike osjetljivih reformi te kako bi
povećali vjerojatnost njihovog stvarnog provođenja. Do sada se mogla uočiti
pravilnost da su političke elite inicirale kompromisne aranžmane samo u
fazama gospodarske krize, u periodu od 2000. do 2003. godine te nakon
2008. godine. U periodima gospodarskog rasta, koji je uglavnom bio
uvjetovan eksternim okolnostima, nisu zabilježene značajnije inicijative za
provođenjem ozbiljnijih reformi koje bi zahtijevale kompromisne
aranžmane. On