Zakon o radu Uloga sindikata u suvremenome društvu | Seite 37

 Neproduktivna ravnoteža moći socijalnih partnera 3.3. Strukturna obilježja države Nacionalnih kompromisnih aranžmana nema bez sudjelovanja države, koja takve aranžmane u većem ili manjem opsegu mora ugraditi u zakonske ili podzakonske akte, organizaciju i funkcioniranje institucija, a nerijetko i u proračun. Kada je u pitanju analiza sposobnosti i nedostataka države kao aktera nacionalnih kompromisnih aranžmana, u obzir valja uzeti njezine dvije komponente: formalno-institucionalnu razinu te političku razinu. Te dvije razine su u analitičkom smislu relativno nezavisne te ih valja promatrati odvojeno, a za obije se mogu pronaći čimbenici koji doprinose i koji smanjuju vjerojatnost nacionalnog kompromisnog aranžmana. Na institucionalnoj razini može se prepoznati nekoliko čimbenika koji povećavaju sposobnost države da bude pouzdan partner kompromisnih aranžmana. Prije svega, razina centralizacije je visoka, tako da nacionalna vlada ima u svojim rukama sve ovlasti vezane uz socijalnu, fiskalnu i ekonomsku politiku. Općenito se može tvrditi da je sposobnost nacionalne vlade da bude akter kompromisnog aranžmana manji što je razina centralizacije manja. U državama sa saveznim ili federalnim uređenjem, nacionalne vlade dijele određene ovlasti u području socijalne, fiskalne i ekonomske politike s pokrajinskim vladama, što zasigurno otežava sklapanje i provođenje nekih kompromisnih aranžmana. Nadalje, na nacionalnoj razini ne postoji podjela ovlasti i odgovornosti između različitih institucija nego su gotovo sve izvršne ovlasti i odgovornosti koncentrirane u rukama Vlade, što pogotovo vrijedi za područje socijalne, fiskalne i ekonomske politike. Ta koncentracija ovlasti dogodila se s prelaskom s polupredsjedničkog na parlamentarni politički sustav. Politički sustav također ne otvara velike mogućnosti za izravan utjecaj vaninstitucionalnih političkih aktera na djelovanje vlasti između dva izborna ciklusa. Primjerice, mogućnost raspisivanja referenduma o pojedinim pitanjima i odlukama na inicijativu građana teoretski postoji, ali je u praksi teško provediva10. U Hrvatskoj postoji tradicija „velike države“, koja ima brojne i velike ovlasti, građanima pruža različite usluge te se preko nje osigurava značajna redistribucija bogatstva. Zbog toga je