Zakon o radu Uloga sindikata u suvremenome društvu | Seite 150
Tomislav Hernaus i Ivana Marić
omogućuje se realizacija najsloženijih poslova poput izgradnje mostova,
proizvodnje automobila ili provedbe svemirskih istraživanja.
Međutim, danas više nije dovoljno samo biti sposoban proizvesti neki
proizvod ili uslugu, već je to potrebno napraviti brže, bolje i jeftinije od
konkurencije. I dok izvori konkurentske prednosti sve više postaju
kratkoročne prirode (Lawler III i Worley, 2006.), naglasak se sve češće
stavlja na unutarnju organizaciju poslovanja i organizacijske sposobnosti,
koji se još uvijek mogu shvatiti kao održivi izvori konkurentske prednosti.
Organizacije postaju svjesne da neće dugoročno moći ostvariti poslovni
uspjeh ako nemaju kvalitetne ljude, ali i ukoliko na odgovarajući način ne
dizajniraju radna mjesta te ne asigniraju pravilno radne uloge koje obavljaju
njihovi zaposlenici. S druge strane, zaposlenici shvaćaju da posao koji rade
predstavlja središnji dio njihovog života (Sikavica i Hernaus, 2011.) i žele da
njihov rad, uloženi napor i stečeno znanje budu prepoznati i odgovarajuće
vrednovani. Iako organizacije kao poslodavci i zaposlenici kao posloprimci
ne mogu jedni bez drugih, njihovi ciljevi često se razlikuju.
Međusobne razlike u željama i ideologijama poslodavci i posloprimci nastoje
pomiriti kroz proces pregovaranja. Zbog asimetrije moći na tržištu rada i u
organizacijama, kolektivno pregovaranje se tradicionalno smatralo
poželjnom metodom pregovaranja zaposlenika (Pološki Vokić i Hernaus,
2012.). Okrupnjavanjem pojedinačnih interesa zaposlenika, sindikati su
preuzeli ulogu njihovih predstavnika i bili su u mogućnosti bolje štititi
njihove interese.
Dugi niz godina kolektivno pregovaranje bilo je dominantan način
uređivanja radnih odnosa. Sindikati su uspijevali svojim članovima osigurati
niz koristi (npr. veće plaće i beneficije, veću sigurnost posla, više obrazovnih
prilika, bolje radne uvjete i dr.) u odnosu na nesindikalizirane zaposlenike,
stavljajući ove drugo navedene, zajedno s poslodavcima, u neravnopravan
položaj. Međutim, postupnim smanjenjem sindikalne gustoće i utjecaja
sindikata, slabljenjem zakonske regulative i zaštite radnika, razvojem prakse
upravljanja ljudskim potencijalima, kao i uslijed sve prisutnije raznolikosti
radne snage, početkom 21. stoljeća sve snažnije se počela naglašavati
potreba za primjenom individualnog pregovaranja. Danas zaposlenici sve
češće samostalno pregovaraju s poslodavcima o svojim pravima, smanjujući
time proceduralnu ulogu sindikata u utvrđivanju radnih odnosa (Brown i
sur., 2000.).
142