SPORTSKI MAGAZIN- # 2
tri šanse, i dali tri gola. Mi smo imali nekoliko zicera, i još Radmilo dobije žuti karton, i tu nam je bio problem za Sarajevo jer nije mogao igrati. Dodatni problem je bio što su u sred sezone Nikića pustili ranije da ode u Grčku. Niti jedan klub to ne bi uradio, tako da smo i tu bili desetkovani. Nisu razmišljali da možemo i doći dotle.
Vlado Čapljić je u tom momentu jedva dotakao loptu u bloku.- 100 % bih odbranio šut. Lopta ide u moju desnu stranu, odjednom je vidim na drugoj strani. Vlado je kasnio, i ne mogu ja to da objasnim, jedva da ga je i dotakla i to se tek na snimku vidi na onoj kameri iza gola. Ja to ne mogu da vjerujem. Ne znam šta se desilo, samo promijeni pravac.
Ivica Osim često kaže da je Željezničar sada više upamćen, nego da se eventualno otišlo u finale pa izgubilo od Real Madrida. Slažete li se sa njim?
- Tu je u pravu. Mi smo bili strašna ekipa. Kako smo mi tada igrali, šta smo igrali, koliki smo bili prije svega drugovi, nisam ni najsigurniji šta bi se dogodilo u finalu. Mi nikada unutra nismo imali problema. Ono što se dogovorimo između sebe, plus što Švabo kaže to je bilo dovoljno da svakoga pobijedimo.
Mnogo anegdota je vezano za vaš boravak u Željezničaru. Koja Vam je ostala urezana u pamćenje?
- Crveni karton Radeta Paprice u Splitu. Nema Boga da pređeš centar. Rade Paprica kako god krene sudija digne ofsajd. I čovjeku dosadilo, skine dres i baci ga u lice sudiji, i pravo u svlačionicu. I sudija trči, ne zna šta će. Ode Rade. A sudija ga traži da ga vrati da pokaže crveni. Stoji, gleda, drži karton i u nevjerici pita‘’ Gdje je’’.
Vaša generacija je bila blizu titule, no u direktnom duelu sa Crvenom zvezdom, i kasnije Veležom ostali ste bez nje. Šta je utjecalo na takav pad u samom finišu prvenstva?
- Izgubili smo na Grbavici 3:1 od Crvene zvezde. Te sezone smo mi njih u Beogradu dobili, dobili Partizana, odigramo neriješeno sa Dinamom, odigramo odlično protiv Hajduka. Strašno igrali. Odlučujuća utakmica na Grbavici. Ako pobijedimo uzimamo titulu. Sedam dana ranije došli su novinari. Ubili nas. Po cijeli dan. Gdje god krenemo oni za nama. Samo naslovne strane. Dođe utakmica, sudija svirnu penal. Šestić ide sam na mene, ja sam pao, on je metar od mene, daleko od lopte. Kad se on bacio, jauknuo. Sudija odmah pokazao na penal. 1:0, 2:0, 2:1 i 3:1 opet penal. Dok su nas slikali, oni su sve odradili sa sudijama. I mi i dalje imamo šansu. Ako pobijedimo Veleža imamo šansu da budemo prvi. I navečer je bio neki dogovor, iz Veleža su dolazili, kao da se dogovorimo. Krene utakmica, dva penala, 2:0 vodi Velež, a Zvezda dobije i bude šampion. Zadnja tri kola ubile nas sudije, sve direktno odlučili. Mi smo tada mladi bili, neiskusni. To je ono što kažu i Švabi. Uvijek dođe do izvora, ali se ne napije vode. Tako i mi. Uvijek je falilo nešto da mi osvojimo. Svaka čast ljudima koji su tada bili u Želji. Možda ni oni nisu u tom momentu bili adekvatni da odgovore svim izazovima koje smo mi postavili pred njih, ali su davali sve od sebe. Zamisli, igraš polufinale u Evropi a predsjednik kluba ti direktor tvornice žice, a niko u vrhu da je kao sad neki političari, pa si mogao nešto. Uprava je tada možda malo zakazala.
Koja Vam je utakmica ostala u sjećanju po lošem?
- Nikada u životu nisam fasovao po glavi toliko kao u Kruševcu. Tada bilo onih 50 para žutih. Tribina odmah iza gola. Kada su oni mene zasuli. Ubi. Ja govorim sudiji, gledaj sve se žuti. Kada je korner niko ne smije da uđe u 16. Sve čvoruge po glavi. Ili u Prištini kada smo igrali. Vodili smo četiri puta, oni četiri puta stizali. Povedemo 4:3 na par minuta do kraja. Sudija bio Petrović. Bane Berjan ukliznu na nekih 18-20 metara, mislim da je Šalja bio. Kiša je padala kao luda. Klizavo. On kako je pao baci se u 16. Prekršaj gore, a Petrović odmah na penal. Mi poludili. Ja mu govorim‘’ Alo domaćine šta je’’, a on govori‘’ Ja Maca dobre utakmice, ja ovo nisam vidio, a kako dobro igrate’’. Mi svi na njega, a on samo govori‘’’ Uuu ja dobre utakmice’’. A mi oko njega, guramo ga, ali ništa on. I 4:4 završimo.
Gdje ste najviše voljeli igrati, a gdje najmanje?
- Meni je Kantrida uvijek ležala, ekstra branio. A u Novom Sadu kao da sam u rupi. Jednostavno mi neodgovara. Ne možeš da vjeruješ. I onda skontam, samo ne izlazi nigdje, što možeš odbrani i to je to. Ovamo u Rijeci kako god šutaš odbraniću. Stvarno, ima tih terena sa posebnim osjećajem i koji ti jednostavno ne leže, odnosno leže.
Derbi. Posebna utakmica. Kako sada gledate na derbije?
- Prije derbi i danas derbi je ogromna razlika. Stadioni su prije bili puni. 20-25000 na Grbavici, na Koševu jednom pred 65000. Tada nas je Sarajevo dobilo 2:1. Tada je derbi u gradu značio, bio je to prestiž na neki drugačiji način, kroz neke opklade, zezanje. Sjećam se kada su jednom navijaču Sarajeva poslije naše pobjede na Koševu tokom noći uzeli ključ i ofarbali radnju u plavo. Bilo je to neko zezanje, nije ovo što danas imamo. Ja sam‘ 87 bio kapiten Želje, kada su se Manijaci osnivali. Sjećam se sastanaka u klubu i van kluba. Non stop sam bio uključen u varijante osnivanja. Bilo je to korektno navijanje, i Manijaka i Hordi Zla. Nije bilo tuča, huliganstva. MI smo te derbije igrali srcem, za prestiž. Poslije utakmice smo se i igrači i navijači družili. Nikada nije bilo to nešto napeto. Ljudi su znali šta je derbi. Kada pobijediš, tu godinu si miran.
12