SPORTSKI MAGAZIN- # 2 i igrač Želje:
SPORTSKI MAGAZIN- # 2 i igrač Želje:
O NEUSPJEHE
Ćele Vilotić je rekao da ima jedan klub koji hoće sa mnom da priča. Pojavili su se ljudi iz Partizana. I odemo na trening, kad na veče kada sam se vratio vidim Čiku Radovića stigao na Palić, i zovne me da se javim u taj dio restorana gdje je on sjedio. Sjeli smo i rekao mi je da se ujutru spremim da idemo nazad za Sarajevo. Ja pitam zašto, kaže on moramo jebiga. Znamo sve. Neko mu je dojavio. Čiku su odmah poslali i mi se ujutru vratimo za Sarajevo, govori naš sagovornik, a onda se osvrnuo na prvi potpis.
Uslijedio je prvi potpis ugovora za Željezničar i sreća do neba.
- Predvečer smo stigli, i odmah na Marin dvor. Usput mi je rekao da znaju sve i da ne mogu potpisati za Partizan. Kada sam došao na Marin Dvor sjede Ante Sučić, Mate Andrić, Zdenko Jelić, Ivica Osim. Noge mi se tresu kad sam ih vidio. Znaš kada te uhvate u mašinu i krenu da ti pričaju. Ja potpisao ugovor i izašao napolje, mislim od Marin Dvora sve moje. Dođem kući u Petroviće, kaže‘’ stara’’, šta je bolan.
Rek’ o ja potpis’ o ugovor. Kakav ugovor? Reko’ ugovor.‘’ Stari’’ čita, pet godina. Kaže on pa šta si dobio? Eto šta piše. Pa šta su ti rekli? Obećali su mi, rekoh, stan, pare i auto. To je bilo plakanje.
Igrom slučaja debi za prvi tim Željezničara bio je baš protiv Partizana. Kakva Vas sjećanja vežu za taj period?
- Debitovao sam nedugo nakon potpisa tog ugovora, slučajno. Desila se neka varijanta, ne mogu se sjetiti šta je bilo sa dvojicom prvih golmana, i mene stave na gol. Bili su tu Arnautović i Čuljak. Ekstra sam branio, i onda sam krenuo u reprezentaciju gdje smo igrali ta neka prvenstva, i tada sam prvi put bio u Meksiku. Sreo Boru Milutinovića. Bila je ekipa Pumas sa kojom smo mi trenirali, strašna ekipa bila. Prvi put mi je on rekao da treba da osjetim razliku kako lopta ide zbog gustine vazduha. Kada laik gleda to niko ne bi pomislio da je tamo rijeđi zrak i da lopta brže ide nego kod nas. To sam prvi put od njega čuo. Nikada nisam razmišljao o tome, a vjerujem da ni danas pola golmana ne zna za to.
Trebali ste da branite i ono finale Kupa protiv Veleža. Šta se tu dogodilo?
- Kada je Željo igrao finale kupa, tada sam isto trebao da branim. Bili Slavko Njeguš, Buco Arnautović i ja. I tada su funkcioneri ogroman pritisak vršili na Švabu da mene stavi. I poslije priprema u Kiseljaku nekih 5-6 dana, kada smo krenuli za Beograd, Švabo me zove da kaže da je bolje da ne branim jer sam mlad, da je ogroman pritisak na meni, i da trebam da ostanem rezerva. I onda slijede ta dešavanja u Kupu kada je Njeguš optužen da je prodao utakmicu, i poslije toga sam stao na gol.
Kontroverzan je i spisak za Svjetsko prvenstvo 1990. godine u Italiji.
- Bio sam na spisku za to Svjetsko prvenstvo, Omerović, Ivković i ja. I velika je tada frka bila i pritisak na Švabu pošto je tada bio veliki broj igrača iz BiH. Sve je bila politika. I sada postoji negdje kod mene taj papir kada je Švabo objavio prvi spisak, da bi na zvaničnom spisku ja bio izbačen, a ubačen Leković, jer su se tada bunili iz drugih republika.
Da li Vam je žao što niste imali više nastupa za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije?- Imam par utakmica u nezvaničnim utakmicama, jedan-dva, za reprezentaciju. Ali na SP ili EP nisam. Naravno da mi je žao. Ja mislim da sam 1990. godine, kada su me proglasili za najboljeg golmana Jugoslavije sportske novine tadašnje države, mogao biti i u reprezentaciji, ali bilo šta je bilo. Kasnije i sva ta dešavanja u nesretnom ratu, ko zna...
Više od tri decenije su prošle od Videotona. Šta danas mislite o tom meču?
- Kada danas gledam tačno vidim da mi nismo imali sreće. Tačno nam je falila ta doza sreće, kao i uvijek u životu što nam treba. Imao sam prilike da sretnem sudiju iz Velsa koji je sudio taj meč, kada je igrala BiH sa Velsom, pa je i on bio na utakmici. Ni on ne može da vjeruje. Kaže gleda lijevo, gleda desno, da se desilo bilo šta poništio bi gol Čuhaija. Toliko mu je žao bilo i ne može da vjeruje. Mi smo stvarno imali šansi. Trebali smo 4-5:0 voditi. Na 2:0 smo imali zicer Bahtića, pa Ćurić, ne možeš da vjeruješ. Pa gore u Sekešfehervaru smo trebali da ih dobijemo. Imali su
11