SPORTSKI MAGAZIN- # 2
Fudbalsku karijeru nastavljate u Portugalu.
- Portimonense je godinu prije igrao protiv Partizana. U Portugalu se tada igrao fudbal sličan našem, samo što se više trčalo. Bilo je mnogo Brazilaca. Mislim da je fudbal u tom momentu bio u velikom usponu, što se kasnije ispostavilo tačnim. U Portimonenseu je branio Petar Borota, koji je ranije stigao. Branio je fenomenalno. Portimonense ima jednu tradiciju u Portugalu. Tu sam ostao neke tri godine i onda sam otišao u Koreju.
Uslijedio je odlazak u Korejski Pohang.
- Mnogo jak klub. Tada jedan od najjačih klubova Koreje. Igrali smo FA kup Azije. Ne sjećam se baš najbolje gdje smo finale igrali, mislim u Rijadu. Bili smo prvaci Azije, ja proglašen za najboljeg golmana Azije. To je prvi put da je moj klub bio prvak kontinenta. Zatim smo bili prvaci Koreje, osvojili kup, tako da mi je taj dio karijere bio uspješan. Desile su se onda neke stvari koje su malo nelogične bile, ali moralo je tako. Donesen je zakon da golmani više ne smiju biti sa strane, već isključivo domaći. Prudnjikov, Saša Ilić, Saša Petrović, ja, svi smo morali otići. Od dvanaest klubova mislim da su svi imali strance. Tako da kada je taj zakon došao ja sam imao mogućnost da ostanem kao neki trener, ali već je bilo naporno.
Za Južnu Koreju je vezana i jedna anegdota kada ste Vi i Rade Bogdanović napravili saobraćajnu nesreću. Šta se tu dogodilo?
- To je bilo u Seulu. Ogromne gužve, ogroman grad. Ako promašiš jedan izlaz moraš kružiti pedesetak kilometara kako bi ponovo pronašao izlaz. Oko grada imaš dva-tri prstena, a gužve neviđene. Malo su bezobrazni u vožnji. Voze na metar, na metar, nikada ne možeš da se uključiš. I ja se nešto razmišlljam, nerviram, kad odzada neko udari, pljus. Joj reko’ evo ga neki Korejanac, sad ću ga ubiti. Ja izađem vidim Rade. Kaže on kume šta ćemo. Reko’ šta šta ćemo bježi gubi se. Pokupi to što je otpalo i da nas niko ne vidi. Grad od petnaest miliona stanovnika a sudarimo se on i ja, jedan iz Petrovića drugi iz Tilave, prepričava
nam svoju anegdotu Dragan Škrba.
Kraj korejske priče bio je praktično i kraj karijere.
- Tamo sam završio karijeru. Kada sam se vratio imao sam neke ponude iz Beograda, tamošnjih klubova, ali nisam htio. Dosta mi je svega, 37 godina. Dosadi kao i svaki posao. Ja nisam više mogao ni sportske torbe da gledam. Dvadeset godina nosiš torbu, da poludiš. Ja se divim kada vidim ove da igraju u 40. Godini. Nemaš više neku koncentraciju, nemaš rada, vidiš da to nije to to.
S kim ste danas u kontaktu iz Vaše generacije Željezničara?
- Sa gotovo svima. Nedavno sam sa Mešom bio, Baljićem, Komšićem, Berjanom, Škorom, Ćurom, Šabanom, Fićo kada je bio tu sjedili smo. I dan danas se mi svi družimo, ovdje kod mene u restoran dođu svi.
Da li Vas je nekada neko zvao da uđete u upravu FK Željezničar i da li mislite da Vi i neko iz Vaše generacije može pomoći današnjem Željezničaru?
- Nas niko nikada nije zvao. Mene nikada nisu zvali, ne znam ostale. Mogli bismo pomoći u mnogim varijantima. Ali sada je nešto novo. Novo vrijeme došlo, nove generacije, internet, sajtovi. Koliko igrača prođe kroz Želju, a niko ne odgovara. Od njih deset jedan bude da valja, pa dva. Njihova sreća je što je liga ovakva kakva jeste, ali pravo mjerilo je kada odeš u Evropu. Kada dođemo u treće kolo mi slavimo, govori Škrba. Danas slavimo neuspjehe
- Prije je bilo normalno da prođeš tri ili četiri kola. To je bio neuspjeh ako ne prođeš. Mi danas slavimo neuspjeh. Kaže bili smo u trećem kolu. Jedno preskočili, dva igrali. Šta si postigao? Ništa. Potrošio na karte, putovanja, nešto malo dobio i ti sretan. Napravi dobar tim pa kreni. Evo Crvena zvezda i Partizan. Prvo uđeš u grupnu fazu, pa evo sada uđeš u evropsko proljeće. To su već ogromne pare za klubove. Otvorene su ti mogućnosti. UEFA i FIFA su dali ogromne mogućnosti da klubovi zarade pare, ističe Dragan u razgovoru za Sportski magazin i osvrnuo se na najveće probleme klubova.
13