„ZA SVE SVOJE
LIKOVE INSPIRACIJU
BIH PRONALAZILA U
STVARNIM LJUDIMA.
KADA BIH KOD
NEKOGA UOČILA
NEKU ZANIMLJIVU
OSOBINU, PITALA
BIH ZA DOZVOLU
DA O TOME PIŠEM“
(KARIDAD BRAVO
su na oštar prijem kod kritičara, koji
su smatrali da su joj priče otrcane,
banalne i patetične. Umesto da se
ljuti, odgovarala bi da je to tačno, da
je patetična i da se uvek vraća ljubavi,
te da bi najviše volela kada bi se ljudi
voleli kao u njenim pričama. „Za sve
svoje likove inspiraciju bih pronalazila
u stvarnim ljudima. Kada bih kod
nekoga uočila neku zanimljivu osobinu,
pitala bih za dozvolu da o tome pišem“,
otkrila je spisateljica jednom prilikom,
ističući da joj je od svih dela koja je
napisala najdraža novela „Yo no creo
en los hombres“. „To je bila jedna od
mojih prvih radio-novela, napisala sam
je po uzoru na jednu devojku koju sam
upoznala prilikom posete zatvoru, a koja
je bila osuđena na smrtnu kaznu“.
KAD SAMOĆA PROGOVORI
Osamdesetih godina prošlog veka,
kada se o njoj pričalo više nego ikada
zbog brojnih ekranizacija njenih priča,
Karidad Bravo Adams se razbolela i tada
su po nju došli rođaci, čija je namera
bila da sačekaju da umre ne bi li je
nasledili. U njihovom domu trpela je
kako psihičko, tako i fizičko zlostavljanje,
nemoćna da se odbrani. Iako je bila
ubeđena da je čeka sigurna smrt, njen
sekretar Hose Iglesijas, spisateljica
Fernanda Viljeli i meksičko udruženje
glumaca (vvv) uspeli su da je ponovo
dovedu u Meksiko i smeste u dom za
stare. Tamo je bila sve do 13. avgusta
1990. godine, kada je objavljeno da je
umrla. Tokom svog poslednjeg intervjua
koji je dala malo pre smrti, velika
Karidad Bravo Adams bila je krhka,
pomalo izgubljena. Tada je priznala da
je samo jednom volela, ali da je ta ljubav
bila nemoguća, jer je njen voljeni bio
oženjen. „Grešnica sam, ali nikada ne bih
mogla da budem sa oženjenim čovekom“,
rekla je tada, dodajući da je na njega
mislila tokom stvaranja većine svojih
priča. Otkrila je da joj je život dao sve
osim deteta, ali da je za to sama kriva, jer
se nikada nije udavala. Tada nije imala
gotovo nikoga. Do poslednjeg dana, u
teškim trenucima samoće, društvo su
joj pravile uspomene, likovi kojima je
podarila život, sećanja na mladost, plaže
i „zabranjenog“ čoveka - jedinog koga je
ikada volela...
89
ADAMS)