SAPUNICE SAPUNICE 15 | Page 88

KARIDAD BRAVO ADAMS Karidad Bravo Adams nije doživela da uživa u trećoj televizijskoj ekranizaciji svog „Divljeg srca“. Umrla je tri godine pre nego što je projekat realizovan, gotovo potpuno napuštena i zaboravljena, u jednom domu za stare u meksičkoj prestonici. Katkad bi je posećivali samo njen lični sekretar Hose Iglesijas i velika prijateljica, glumica Alisija Montoja. Njih dvoje su se i posle njene smrti trudili da podsete ljude na njen rad, a na svaku godišnjicu sazivali su konferenciju za štampu. Da uspomenu na Karidad Bravo Adams otrgnu od zaborava. Konferencije za štampu nema već godinama. Nema više ni Hosea. Ni Alisije. Ipak, ostalo je mnoštvo dela koja je kao autor potpisala jedna od najcenjenijih spisateljica prošlog veka i koja su nebrojano puta adaptirana z a televiziju, pozorište ili veliko platno. Da nije bilo nje, nikada ne bismo gledali „Zagrli me čvrsto“, „Nevestin veo“, „Virhiniju“, „Pravu ljubav“, „Ponor ljubavi“... Ipak, nijedna TV emisija o njoj nije snimljena. Retko koji štampani medij napiše ponešto uoči godišnjice njene smrti. Karidad Bravo Adams tako je postala ona koju svi pamte, ali je se istovremeno niko ne seća. 88 PROŽIVELA SVAKU SCENU Mnogo pre pojave televizije i snimanja prvih telenovela, ljudi su u srceparajućim pričama uživali putem radija, u žanru poznatom kao radionovela. Karidad je u početku adaptirala klasike svetske književnosti za radio, da bi potom počela da piše sopstvene radio-novele. „Divlje srce“ prvi put je predstavljeno publici upravo u tom obliku, pedesetih godina prošlog veka. Karidadina majka u to vreme bila je bolesna, pa ju je ona, da bi joj vratila volju za životom, čitala svaku epizodu pre nego što bi je dostavila radio-stanici. Ipak, epizode nikada nije sama pisala, niti je ikada sela za pisaću mašinu. Od početka imala je sekretara - ona bi izvodila scenu pred njim, doživljavajući je, a on bi hitro beležio dijalog koji bi izgovorila. Tako je između ostalih nastalo i delo „Bodas de Odio“, koje je kasnije poslužilo kao osnova za „Pravu ljubav“ i „Ono što mi je život ukrao“. Pre nego što se upustila u avanturu zvanu stvaranje novela, Karidad je pisala poeziju. Prvu zbirku pesama „Petalos sueltos“ objavila je kao šesnaestogodišnjakinja, a kasnije je štampano još nekoliko knjiga koje su među koricama skrivale njene stihove. PONOSNA MEKSIKANKA Autorka je odmalena bila opčinjena umetnošću - rođena je 1904. godine u meksičkom gradu Viljaermosa, roditelji su joj bili Kubanci, glumci putujućeg pozorišta, te je zajedno sa njima obišla mnoge zemlje, a i sama se nekoliko godina bavila glumom. Njen brat Leon Bravo takođe je bio cenjeni glumac, koji je karijeru izgradio u Venecueli. Zbog majčinih zdravstvenih problema, porodica se 1921. godine preselila u kubansku prestonicu. Međutim, Karidad se vratila u Meksiko, gde je počela da radi kao novinarka (privukla je pažnju intervjuom sa sestrom meksičkog revolucionara Akilesa Serdana) a 1934. godine igrala je u filmu „Corazon Bandolero“. Posle toga se ponovo pridružila porodici u Havani, gde je ostala do kraja pedesetih godina, kada je sa dolaskom Fidela Kastra na vlast ostala bez ičega. Spakovala je kofere i vratila se voljeni Meksiko. Tada počinje da sarađuje sa Ernestom Alonsom, koji je neka od njenih najpoznatijih dela oživeo na malom ekranu. Iako je mnogo godina provela na Kubi, Adamsova je uvek isticala da se smatra ponosnom Meksikankom. Njene novele nailazile