KARIDAD BRAVO ADAMS
Karidad Bravo Adams nije doživela
da uživa u trećoj televizijskoj
ekranizaciji svog „Divljeg srca“. Umrla
je tri godine pre nego što je projekat
realizovan, gotovo potpuno napuštena i
zaboravljena, u jednom domu za stare
u meksičkoj prestonici. Katkad bi je
posećivali samo njen lični sekretar Hose
Iglesijas i velika prijateljica, glumica
Alisija Montoja. Njih dvoje su se i posle
njene smrti trudili da podsete ljude na
njen rad, a na svaku godišnjicu sazivali
su konferenciju za štampu. Da uspomenu
na Karidad Bravo Adams otrgnu od
zaborava. Konferencije za štampu nema
već godinama. Nema više ni Hosea.
Ni Alisije. Ipak, ostalo je mnoštvo dela
koja je kao autor potpisala jedna od
najcenjenijih spisateljica prošlog veka
i koja su nebrojano puta adaptirana z a
televiziju, pozorište ili veliko platno. Da
nije bilo nje, nikada ne bismo gledali
„Zagrli me čvrsto“, „Nevestin veo“,
„Virhiniju“, „Pravu ljubav“, „Ponor
ljubavi“...
Ipak, nijedna TV emisija o njoj nije
snimljena. Retko koji štampani medij
napiše ponešto uoči godišnjice njene
smrti. Karidad Bravo Adams tako je
postala ona koju svi pamte, ali je se
istovremeno niko ne seća.
88
PROŽIVELA SVAKU SCENU
Mnogo pre pojave televizije i
snimanja prvih telenovela, ljudi su u
srceparajućim pričama uživali putem
radija, u žanru poznatom kao radionovela. Karidad je u početku adaptirala
klasike svetske književnosti za radio,
da bi potom počela da piše sopstvene
radio-novele. „Divlje srce“ prvi put
je predstavljeno publici upravo u
tom obliku, pedesetih godina prošlog
veka. Karidadina majka u to vreme
bila je bolesna, pa ju je ona, da bi joj
vratila volju za životom, čitala svaku
epizodu pre nego što bi je dostavila
radio-stanici. Ipak, epizode nikada
nije sama pisala, niti je ikada sela za
pisaću mašinu. Od početka imala je
sekretara - ona bi izvodila scenu pred
njim, doživljavajući je, a on bi hitro
beležio dijalog koji bi izgovorila. Tako
je između ostalih nastalo i delo „Bodas
de Odio“, koje je kasnije poslužilo kao
osnova za „Pravu ljubav“ i „Ono što mi
je život ukrao“. Pre nego što se upustila
u avanturu zvanu stvaranje novela,
Karidad je pisala poeziju. Prvu zbirku
pesama „Petalos sueltos“ objavila je
kao šesnaestogodišnjakinja, a kasnije
je štampano još nekoliko knjiga koje su
među koricama skrivale njene stihove.
PONOSNA MEKSIKANKA
Autorka je odmalena bila opčinjena
umetnošću - rođena je 1904. godine u
meksičkom gradu Viljaermosa, roditelji
su joj bili Kubanci, glumci putujućeg
pozorišta, te je zajedno sa njima obišla
mnoge zemlje, a i sama se nekoliko
godina bavila glumom. Njen brat Leon
Bravo takođe je bio cenjeni glumac,
koji je karijeru izgradio u Venecueli.
Zbog majčinih zdravstvenih problema,
porodica se 1921. godine preselila u
kubansku prestonicu. Međutim, Karidad
se vratila u Meksiko, gde je počela da
radi kao novinarka (privukla je pažnju
intervjuom sa sestrom meksičkog
revolucionara Akilesa Serdana) a
1934. godine igrala je u filmu „Corazon
Bandolero“. Posle toga se ponovo
pridružila porodici u Havani, gde je
ostala do kraja pedesetih godina, kada
je sa dolaskom Fidela Kastra na vlast
ostala bez ičega. Spakovala je kofere i
vratila se voljeni Meksiko. Tada počinje
da sarađuje sa Ernestom Alonsom, koji
je neka od njenih najpoznatijih dela
oživeo na malom ekranu. Iako je mnogo
godina provela na Kubi, Adamsova je
uvek isticala da se smatra ponosnom
Meksikankom. Njene novele nailazile