KOLUMNA
NEDAVANO SPROVEDENO
ISTRAŽIVANJE POKAZALO
JE DA SU KINESKE ŽENE
NAJBOLJE MAJKE NA SVETU.
MERENE SU RAZLIČITE
PERFORMANSE U ODNOSU SA
DECOM, I TESTIRANE RAZLIČITE
SPOSOBNOSTI KINESKINJA
U ODGOJU, VASPITANJU
I PRIPREMLJENOŠĆU DA
SE UHVATE U KOŠTAC SA
MAJČINSTVOM U SAVREMENOM
GLOBALIZOVANOM SVETU.
OVO BI OBIČNO PROŠLO
NEZAPAŽENO, PA ČAK
VEROVATNO NI NEKO KAO JA
NE BI OBRATIO PAŽNJU DA KINA
NIJE PROGLAŠENA ZEMLJOM
KOJA ĆE U BUDUĆNOSTI VLADATI
SVETOM.
U studiji se nude saveti za
pravilno podizanje dece, a ubrzo
posle istraživanja objavljena je i
kontroverzna knjiga koja zapadnjački
sistem roditeljstva naziva varvarskim
i opasnim.
U delu kineskog pisca Cua, koji
je odrastao u Kini, a zrele godine
proveo u SAD, ističu se neki od
primer a tradicionalnog azijskog
vaspitanja. Telesne, matematičke
i gramatičke vežbe, časovi klavira
i violine, čitanje klasika kineske
i svetske književnosti, suočeni
su sa neobuzdanim fizičkim
zadovoljstvima, nemoralom i
agresivnošću zapadnog sveta koji
do dece dopiru posredstvom video
igrica, interneta i televizije.
Tako, na primer, majka od ćerke
zahteva besprekornu poslušnost
tokom uvežbavanja melodija na
klaviru. Časovi ponekad traju i do
kasno u noć, a devojčica za to vreme
sme da popije najviše jednu čašu
vode. S druge strane, zabeležen je i
primer sina koji je majci za rođendan
doneo čestitku koju mu je ona bacila
u lice s gnušanjem i uz obrazloženje
– Majka sam ti. Zaslužila sam više!
Naravno, ovo je izazvalo talase
besa, a na adresu spisatelja stigle
su stotine poruka mržnje od ljudi
poput vas ili mene. Ipak, odemo li
malo dalje, iza banalnih i površnih
zaključaka Cuove „Tigar majke“,
kako je on naziva, može se reći da
je u nekim stvarima u potpunosti u
pravu. Najpre, kada je reč o sklonosti
zapadnjačkih roditelja da u svemu
ugode svojoj deci.
Mimi i ja smo, kao i svi roditelji,
prošli kroz pakao u donošenju
odluka o ispravnom vaspitanju
našeg deteta. Odrastao sam po
„venecuelanskoj“ školi, sa malim
britanskim uticajem. Sloboda je
bila sinonnim za moje detinjstvo.
Cuova filozofija, pak, zasnovana je
na svakodnevnom ponižavanju dece,
pa čak i psihološkom i fizičkom
terorisanju. Mada sam se oštro
suprotstavljao bilo kom obliku nasilja
nad decom, Mimi mi je argumentima
objasnila prednosti „čvrste ruke“.
Tu „ruku“ pronašao sam i u Cuovim
savetima, gde autor ističe – Naše
metode, možda, jesu stroge i
brutalne, ali zato skoro sve kineske
ćerke završavaju visoke škole i to sa
nadprosečnim uspehom. Na taj način
mi stvaramo kadrove koji će biti deo
savršenog tima čiji će zadatak uskoro
biti upravljanje svetom.
Nama zapadnjacima ovo razmišljanje
ne ostavlja mnogo izbora. Možemo
se samo zapitati – šta da radimo?
Tragajući za odgovorom na to
pitanje, na Fejsbuku sam potražio
svoju prijateljicu iz osnovne škole
Karolinu, čiji roditelji kao da su bili
Cuovi učenici. Želeo sam da otkrijem
kakvog je traga to vaspitanje ostavilo
na njoj. I konačno sam je našao.
Karolina sada živi u Buenos Ajresu.
Bilo je pomalo teško nekoga koga nisi
video skoro četrdeset godina odmah
pitati – da li si postala Direktor
svemirskog programa Latinske
Amerike, ili si zbog torture završila u
psihijatrijskoj ustanovi... Ipak, posle
prisećanja na te dane, zaključila je da
odrastanje nije imalo većeg uticaja
na njen život.
- Nisam srećna žena, to je jedino
što mogu da kažem. Uspešna
jesam, ali u granicama normale –
bio je njen kratak odgovor, koji je
doduše, kasnije sigurno pokrenuo
mnogo dužu unutrašnju diskusiju,
ali nisam ostao da je čujem do
kraja... Morao sam da se zapitam
– da li sam ja srećan? Karolina i
ja odrasli smo prema dva potpuno
suprotna modela vaspitanja. Ja
slobodan, ona zatočena. I ko je od
nas dvoje postigao veći uspeh? I da
li je to pravo pitanje? Da li je sreća
dece u stvari najveći uspeh iz kog
proističu svi ostali? Verujem da je
tako. Unapred se izvinjavam Cuu,
svim kineskim majkama i njihovim
ćerkama, budućim predsednicama
sveta. Siguran sam da će moj sin
kroz 20 godina glasati na izborima za
neku od njih. Ali sa osmehom na licu
i bez straha u očima. I to će biti moj
roditeljski uspeh.