uzmi olovku piši ili uzmi tastaturu tipkaj,
kakogod.
Samo piši, ispiši sve stvari od kojih
ti se diže i od kojih ti se spušta,
piši i o tugi i o hrabrosti i o poniženju,
o majci kad je rekla ocu da ga ne voli,
o ocu i zadnjem putu kad si ga vidio,
o parama koje nikad nisi imao,
o danima koji prođu tek tako,
o noćima u kojima bi volio imati bilo koga,
pa i žene koje si odbio,
jer ti tad nisu bile dovoljno lijepe,
interesantno je kako čovjek uvijek traži
ono što ni sam nema.
Piši i o tome kako je teško pisati,
o muzici koju razumiješ ili ne, svejedno.
Samo piši, piši i o strahu od onog dana
kad te više niko neće prepoznati kao čovjeka,
već kao ćutljivog ili kreštavog starca
u mraku na kraju ulice.
Piši, jer prije da je Bog u srcu olovke,
nego u svjetlu TV ekrana.