Kriza vjere
Dolaziš težak s posla, crkva je blizu,
ali nikad nije prolazila kod tebe,
ne znaš ni sam zašto, možda je djetinstvo krivo,
pitaj Frojda jebiga.
Treba ti duhovni mir, mentalna oaza,
katarza od svakodnevice.
Bacaš aktovku, radnu uniformu,
mobilni telefon, znojave čarape...
padaš pod teretom na tapacirani kauč,
posežeš i ne, ne pali ga!
Izlazi, hodaj čovječe, hodaj najširom ulicom,
proljeće je,
udiši procvalu lipu pomiješanu
sa ženskim parfemom,
jesen je, upijaj kišu,
posmatraj žene u kaputima kako žure,
traži ono nešto u svakoj od njih,
znaš ono što nikad ne kažeš drugima.
Pij crveno vino, tamno krvavo,
kao vena i arterija zajedno, bar jednu čašu.
Ne idi još kući, ne pali ga čovječe, trči,
trči ne staj dok ti u ušima bombarduje srce.
Opet hodaj, uživaj u koraku kao što uživaš u
dobroj knjizi, samo ne pali TV.
Došao si kući, opet si na početku,