Porezi, proračun, država, građani, društvo i gospodarstvo Priručnik kritičkog mišljenja, slušanja, čitanja i

Prihvati li se ovakvo određenje političkoga obrazovanja sljedeće pitanje je: na koji se način politička indoktrinacija razlikuje od političkoga obrazovanja? Postavljajte jasna i konkretna pitanja u radu, na koja onda nastojite odgovoriti. Klasično određenje političke indoktrinacije u okviru političke znanosti dao je Clive Harber, koji političku indoktrinaciju definira kao ‘promoviranje jedne određene doktrine, ideologije, nazora ili pogleda na svijet kao apsolutne istine, pri čemu se ne respektira nikakva kritička diskusija o valjanosti dokaza’ (Harber, 1991.:248). Ovaj proces vrlo često uključuje ignoriranje određenih činjenica, prezentiranje činjenica na pristran i iskrivljen način te falsificiranje činjenica, a sve u svrhu postizanja željenog cilja. Harber smatra da upravo mogućnost kritičke diskusije utemeljene na argumentima i dokazima jest ključna razlika između političkoga obrazovanja i političke indoktrinacije, a političko obrazovanje, ukoliko se želi razlikovati od političke indoktrinacije, mora poticati kritičko razmišljanje učenika o sadržajima koje uče. Iz ovog Harberovog shvaćanja može se izvesti teza da političko obrazovanje i politička indoktrinacija imaju nekoliko zajedničkih elemenata. U oba procesa nastoje se prenijeti određena znanja, promovirati razvoj određenih stavova te potaknuti određeno političko djelovanje. Pri tome se, naravno, može govoriti o različitim tipovima znanja, o različitim vrstama stavova i o različitim oblicima političkoga djelovanja, no činjenica je da su u elementima znanja, stavova i participacijskih sposobnosti političko obrazovanje i politička indoktrinacija vrlo slični. Ključna razlika jest u elementu intelektualnih sposobnosti, to jest u razvoju sposobnosti kritičkoga razmišljanja o fenomenu političkoga. U procesima političke indoktrinacije učenici nemaju priliku opisivati, objašnjavati i vrednovati političke događaje jer su ti događaji već opisani, objašnjeni i vrednovani od strane vođa i njihovih suradnika, pri čemu naravno ne postoji mogućnost da su vođe, s obzirom da su spoznali apsolutnu istinu, napravili pogrešku. Stoga, učenici ne trebaju i ne smiju dovoditi u pitanje te interpretacije, već usvojiti ponuđena znanja, razviti stavove koji su poželjni i djelovati u smjeru koji se od njih očekuje. Ovo razlikovanje političkoga obrazovanja i političke indoktrinacije moglo bi se nazvati klasičnim i ono se na prvi pogled podudara s razlikom demokratskih i nedemokratskih političkih sustava, gdje političko obrazovanje povezujemo s demokratskim, a političku indoktrinaciju s nedemokratskim sustavima. I zaista, teško je i zamisliti kako bi to političko obrazovanje, u smislu opisanom u ovom radu, moglo postojati u nedemokratskim političkim sustavima. Britanski politički teoretičar Bernard Crick iskazuje to na jednostavan način u slijedećoj rečenici: ‘Ako živimo u društvu u kojemu relevantne činjenice o tome kako vlast djeluje ili što to politika jest ne mogu biti izrečene javno, tada je političko obrazovanje nemoguće’ (Crick, 2000.: 162). Moglo bi se postaviti i dodatno pitanje: da li je u nedemokratskim sustavima moguću postojanje politike shvaćene kao propitivanje vrijednosti u kojima je utemeljena zajednica, odnosno politike kao propitivanje o tome što je zajedničko dobro? Kritičko mišljenje: Priručnik kritičkog mišljenja, slušanja, čitanja i pisanja 143

Porezi, proračun, država, građani, društvo i gospodarstvo Priručnik kritičkog mišljenja, slušanja, čitanja i | Page 143