Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 21
Almodovar 19
majke. Možda nas stvarno ne bi ni video da je bio sâm. Gledao bi u
svoj mobilni telefon, čitajući ko zna šta, ili bi prošao, odsutnog pogleda,
razmišljajući o ko zna čemu. Nikada nisam mogla da prodrem
u njegovu glavu i shvatim šta on tačno želi i očekuje od mene, sebe,
našeg braka, života...
Taj propust u mom previše organizovanom mozgu kasnije sam
otpisala na Olgine oči, koje bi mi pomutile razum kad god sam bila
u njihovom prisustvu. Kako sam drugačije mogla da previdim da svakog
drugog četvrtka Milan vodi Milicu posle škole u šetnju šumom,
pre nego što odu kod njegove majke na ručak. To nije bila nikakva
novina. Radili su to stotinama puta dok sam ja ostajala na sednicama.
Ili barem govorila da to radim. Jedino drugo razumno objašnjenje
bilo je da je ta nova glumica koja je zaposela moj život odlučila da
me raskrinka kao ljubavnicu i prevaranta. Kao lažova i slugu sopstvene
požude.
Ili je samo poželela da živi slobodno. Možda ona ne može da krije
svoje navike tako dobro kao što šminkom prikriva bore.
Samo što ja to danas ne bih nazvala slobodom. Ležanje na kauču,
u kućnoj haljini, izgubljenog pogleda i bez ikakvog glasa u sebi, dok
Milica niže pitanja u pozadini – zašto više ne idem na posao, zašto
komšiluk govori da joj je majka „lezbača“ i „kurva“, i šta to uopšte
znači, zašto baba kaže da će i ona postati lezbejka ako ostane da živi
sa mnom, zašto se tata odselio kod babe i zašto i ona mora sa njim...
To nije „sloboda“.
Ali taj strah od novih zapitkivanja guši moja želja za Olgom. Nije
mi se javljala, a samo sam na nju mislila. Ne mogu da je zaboravim
iako ona to očigledno želi. Ni taj naš sudbinski susret u vozu, ni tu
prvu noć u kupeu... Ponašale smo se kao da se ničeg ne bojimo. Kao
da u nama žive Amazonke, slobodne žene helenskog sveta, a ne
srpske intelektualke, zarobljene u lancima patrijarhata, kako smo,
kao papagaji, ponavljale na tim našim konferencijama na kojima smo
učestvovale. Pa i tada, odmah nakon našeg susreta.
Svesna sam da sam potrebnija Milici nego sebi. Da treba barem
da pokušam da joj objasnim ono što svakako neće razumeti. Ali da
bar učinim taj napor. Svesna sam da ću je izgubiti. Da ću, čim pređe
prag naše kuće, zauvek prestati da budem „njena“ majka. Ona koja