Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 21

Almodovar 19 majke. Možda nas stvarno ne bi ni video da je bio sâm. Gledao bi u svoj mobilni telefon, čitajući ko zna šta, ili bi prošao, odsutnog pogleda, razmišljajući o ko zna čemu. Nikada nisam mogla da prodrem u njegovu glavu i shvatim šta on tačno želi i očekuje od mene, sebe, našeg braka, života... Taj propust u mom previše organizovanom mozgu kasnije sam otpisala na Olgine oči, koje bi mi pomutile razum kad god sam bila u njihovom prisustvu. Kako sam drugačije mogla da previdim da svakog drugog četvrtka Milan vodi Milicu posle škole u šetnju šumom, pre nego što odu kod njegove majke na ručak. To nije bila nikakva novina. Radili su to stotinama puta dok sam ja ostajala na sednicama. Ili barem govorila da to radim. Jedino drugo razumno objašnjenje bilo je da je ta nova glumica koja je zaposela moj život odlučila da me raskrinka kao ljubavnicu i prevaranta. Kao lažova i slugu sopstvene požude. Ili je samo poželela da živi slobodno. Možda ona ne može da krije svoje navike tako dobro kao što šminkom prikriva bore. Samo što ja to danas ne bih nazvala slobodom. Ležanje na kauču, u kućnoj haljini, izgubljenog pogleda i bez ikakvog glasa u sebi, dok Milica niže pitanja u pozadini – zašto više ne idem na posao, zašto komšiluk govori da joj je majka „lezbača“ i „kurva“, i šta to uopšte znači, zašto baba kaže da će i ona postati lezbejka ako ostane da živi sa mnom, zašto se tata odselio kod babe i zašto i ona mora sa njim... To nije „sloboda“. Ali taj strah od novih zapitkivanja guši moja želja za Olgom. Nije mi se javljala, a samo sam na nju mislila. Ne mogu da je zaboravim iako ona to očigledno želi. Ni taj naš sudbinski susret u vozu, ni tu prvu noć u kupeu... Ponašale smo se kao da se ničeg ne bojimo. Kao da u nama žive Amazonke, slobodne žene helenskog sveta, a ne srpske intelektualke, zarobljene u lancima patrijarhata, kako smo, kao papagaji, ponavljale na tim našim konferencijama na kojima smo učestvovale. Pa i tada, odmah nakon našeg susreta. Svesna sam da sam potrebnija Milici nego sebi. Da treba barem da pokušam da joj objasnim ono što svakako neće razumeti. Ali da bar učinim taj napor. Svesna sam da ću je izgubiti. Da ću, čim pređe prag naše kuće, zauvek prestati da budem „njena“ majka. Ona koja