Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 201

Ubica se ne rađa. Ubicom se postaje. 199 u grudima, koju vreme neće moći da zaceli. Uprkos svemu što vam govore, vreme takve rane ne leči. Imam dosta takvih rana u sebi. Bilo je kasnije noći u kojima nisam mogla oka da sklopim. Bilo je dana kada mi se um izvrtao na postavu, a demoni se cerili iz uglova monitora. Bilo je vrisaka koje niko nije čuo, suza koje niko nije video i vapaja koji su ostali bez odgovora. To su bili glasovi svih nesrećnih ljudi o kojima sam pisala. Delovalo je da ostali to mnogo bolje podnose. Smejali su se, pričali viceve, zbijali šale na njihov račun. Sada znam da su to bili njihovi mehanizmi odbrane. Navikla sam se, s vremenom, i postala najbolja u toj igri. Znala sam da direktorka to ceni iako to nikada nije izgovorila. Čak ni nakon onih noći u mom stanu u kojima smo obe spavale mirno, koža uz kožu. Nije to bio samo seks. Da, strast nas je kidala, ali bilo je među nama nečeg što nema veze sa mesom. Volela je Almodovara, kao i ja. Često me je zadirkivala da imam mračne navike, i da je za moje loše vaspitanje kriva moja majka. Govorila je da moji prsti stvaraju remek-dela, bez obzira na to da li dodiruju živo meso ili tastaturu. Govorila je da bi trebalo da nosim visoke potpetice i da je krajnje vreme da kupim bar jednu haljinu jer ona voli cure kojima su haljine i štikle druga koža. Ironičan osmeh bi na trenutak rasplamsao ostatke mladosti, u kojoj je plenila uzdahe na svakom koraku. I dalje je izazivala takvu reakciju iako je bila dosta starija od mene. Jednostavno je umela da bude sve ono što žena treba da bude, a što ja nikada nisam umela biti. Nije ni da sam se trudila da to budem. Nikad mi to nije bilo bitno. Nikad joj nisam pričala o sebi, o svojoj prošlosti i težini kože u kojoj živim oduvek. Nije se trudila da sazna, niti je preterano delila svoj život sa mnom. Pustila sam da teče, da bude, da se dešava i da se razvija samo od sebe. I ona je. Uostalom, sve što se desilo pre i sve ono što će se desiti posle nije bilo previše bitno u trenucima u kojima smo se predavale zakonu požude, u lavirintu strasti, iz kog smo izlaz znale samo ona i ja. Postelja je bila poput ratišta, a cilj dovesti onu drugu do pobede, učiniti da ta druga žena stigne do ruba nervnog sloma i vrati se, preporođena. U toj igri, prošlost nije bila previše bitna, kao ni budućnost. Bila je to dobra igra, sve dok se nisu u nju uplele emocije. Ostala je dobra, bar meni, čak i nakon onog trenutka kada sam zaprepastila samu sebe jednog jutra izgovorivši te dve fatalne reči.