Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 200
198 Adrijana Krsmanović
s takvim poslovima, poziv novinara je laganica. Od njega ti ne ostaju
ozbiljne fizičke posledice.
Ono što može da ti se desi ako radiš kao novinar, jeste da naučiš
šta je bol. Ne toliko fizički koliko psihički. Od tog posla možeš da
zapatiš hroničan bol u umu, srcu i duši. Možeš da izgubiš ljudskost.
Ili miran san, kada prizori o kojima pišeš počnu da ti pohode snove
kao duhovi. Slike od kojih povraćaš na pauzi, a onda se hvataš za ko
zna koju kafu i cigaretu tog dana da te omame.
Direktorku nisam viđala često u agenciji u tih nekoliko godina.
Viđale smo se ponekad van kancelarije, u mom stanu. U njen stan
nisam nikada imala prilike da kročim. Živela je sa mužem i decom.
Ona je bila jedna od onih žena koje se smeju samo za kameru. Ako
bi se nekada i nasmejala bez blica u blizini, to bi bio ironičan
osmeh, uz neizbežan verbalni otrov. Sarkazam je činio da se oseti
živom. Ja se, recimo, ne smejem nikad. Jednostavno, nemam nijedan
razlog za to.
U tih nekoliko godina koliko sam provela u agenciji, svi smo radili
kao da smo plaćeni za taj posao bar pet puta više. Izuzev direktorke,
ostatak kolektiva je bio sjajan. I ona je bila sjajna, samo što
sam to uvidela tek nakon što je počela da dolazi kod mene. Umela
sam da ljudsku nesreću koja grize za dušu i lomi ti srce, pretočim u
rekordnu čitanost. Izveštaji sa terena, ubistva, silovanja, otmice, saobraćajne
nesreće, nasilje u porodici, zlostavljanje žena i dece, nemaština,
glad, obračuni krimosa, prikazi ratnih zločina. Upoznala sam
smrt i zlo u njihovom najodurnijem obliku, umela sam da od njih napravim
dobru priču. Možda zato što sam i sama... Ona je više puta
rekla da je razlog tome činjenica da sam „iznad proseka“. Znam da
sam je volela više nego što će iko ikada moći da shvati. Više nego
što je ona sama mogla da shvati.
Prvi put kada sam dobila zadatak da uradim osvrt na jedan zločin
koji se dogodio za vreme rata, uzela sam pauzu pre vremena i otrčala
u toalet. Nakon što sam povratila kafu i ručak u musavu ve-ce šolju
i umila se, izašla sam u park, sela na klupu, zapalila pljugu i počela
da plačem. Suze su se same slivale, od tuđeg bola i tuge za koje
pravda nikada neće biti dovoljna jer neće moći ništa da promeni u
dušama onih koji su izgubili svoje najmilije. Koji su ostali sa rupom