Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 192

190 Ana Stjelja Lakšmi je uspela da se izbori sa svim predrasudama, ali taj put nije bio nimalo lak. Njen život katkad liči na život heroina Almodovarovih filmova koje same biraju svoj put, a koji kroz svoje filmove tako vešto najmračnije teme i događaje začini šarenolikim dekorom ili svojevrsnim kičom, kojim zapravo samo naglašava sav apsurd ljudskog postojanja. Ako bi se Almodovar ikada odlučio da snimi film inspirisan Indijom ili nekim delom njene kulture, onda bi Lakšmi bila njegova muza, centralni lik (mada bi njena pojava u samo jednoj sceni njegovog filma bila dovoljna da zablista) neke crnohumorne priče ili čak kempa, u kome bi zasigurno Almodovar zasijao u svoj svojoj kinematografskoj genijalnosti. To bi bio svakako još jedan jedinstven i neponovljiv film sa junakinjom koja je sama po sebi neočekivani zaplet, te umetnički hibrid svoje vrste. I sama umetnica, plesačica i glumica, zaljubljena u svoju ženstvenost i umetnost, Lakšmi bi tu rolu maestralno odigrala i celom svetu pokazala da izgled, vera, nacija, rodna pripadnost nisu važni za određenje jedne ličnosti i njene lične sreće, već je to njena unutrašnja snaga, ono što kao klicu posebnosti nosi samo ta osoba i nijedna više. Borbenost i vera u sebe je ono što Lakšmi propoveda, a to je najjača mantra na svetu. Ne postoji taj guru niti duhovni vođa koji može bolje jednog čoveka da uputi na pravi put osim njega samog i njegovog unutrašnjeg glasa, onog koji mu je podario bog, koji ga je i stvorio onako kako je On želeo. Ona, Lakšmi, utrla je put mnogim ljudima koji su rođeni različiti da nikako ne očajavaju, da se ne pokore predrasudama, strahu i osudi okoline, već da snagom svoga glasa hrabro ustanu i progovore: „Ovo sam ja!“