Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 131
Lubenica 129
prvi put nakon mnogo godina okusio ružičastu slast skrivenu ispod
debele zelene kore.
Kada je Ignasio odlazio, ja se krenuo za njim.
***
Nakon što je avion sletio, brže bolje sam otrčao u ve-ce da se ispovraćam.
Aerodrom je bio minijaturan i polupust. Pošto sam se umio,
sjeo sam u aerodromski kafić. Sreća malog grada i lošeg aerodroma
je u tome što tamo cijene ne lete u nebo sa avionom. Naručio sam
kiselu. Ostarjela masna konobarica, poslužila mi je vodu u masnoj
čaši i ja sam je popio za umašćenim stolom. I kafana, i aerodrom, i
čitav grad bili su okupani nesnonom sparinom, koju sam posljednji
put osjetio onog ljeta kada sam otišao.
Taksi me je dovezao do majčinog stana. Pozvonio sam. Nakon
što se jedan starački ženski glas javio na interfon, prošao je dug trenutak
tišine, dok se vrata nisu otključala. Popeo sam se liftom i ušao
u hodnik prepun starijih žena, koje su me posmatrale fokusirano
poput dželata. Na licima sam im čitao poruke mržnje i gađenja. Trebalo
je vratiti se u rodni grad i opet otkriti to lice koje je nekad bilo
i moje. Trebalo je vratiti se i otkriti da se i dalje osjećam krivim i da
pred tim pogledom nemam zaštite kada Ignasio nije kraj mene. Mučnina
od leta kao da se još pogoršala. Samo je jedna žena sažaljivo
prišla i pitala me je jesam li dobro. Pomogla mi je da kofere odnesem
u svoju nekadašnju sobu. „Odspavaj malo“, rekla je i zatvorila me.
Sa treskom vrata čuo sam i riječ koju od mog odlaska nisam čuo na
srpskom.
I pored sparine od koje se nije moglo disati, i pored mučnine, zaspao
sam veoma čvrsto. Ne znam koliko sam dugo spavao kada se
pojavila ona. Ušla je u sobu skoro lebdeći. Još kao mali shvatio sam
da ima supermoć. Mogla je otvoriti vrata potpuno nečujno. Ni najmanjoj
škripi ne bi dozvolila da me probudi. Bila je poput jutarnjeg
svjetla. Budila je svojim toplim prisustvom.
Otvorio sam oči i bila je tu. Nježno me je posmatrala. Ipak, malo
toga se promijenilo od onda kada sam bio mali. Osim toga što sam
lubenicu jeo ljeti.
„Kako si, sine?“, pitala je nježno kao da sam opet dijete.
Mogao sam bilo šta reći, ali nisam mogao da lažem.