Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 129

Lubenica 127
„Glupost! Nema ničeg boljeg za osvježenje!“
Bio sam kategoričan. Ljeto nije vrijeme za lubenicu. On je isto tako
bio navalentan. Insistirao je da pojedem komad kojim mi je mlatarao
pred očima, u jednom trenutku samo što mi ga nije ugurao u usta.
„To nije prirodno“, razljućeno sam prekinuo raspravu.
On se nasmijao polupodrugljvo, polusažaljivo.
„Jedino je prirodno da živimo.“
Mrzio sam ga. Vratio bih se svojoj kući i samo razmišljao o
njemu, o njegovoj nesputanosti, o slobodi, o tome kako želim da
budem ona ružičasta krv koja klizi niz njegovo tijelo. Takav je Ignasio.
Ne treba mu mnogo vremena da ovladava čovjekovom stvarnošću
i pokori je sebi. Jebeni španski Apolon. Mrzio sam ga.
Jednom, na pola projekta, u neko najgrđe nedoba, probudila me
je glasna zvonjava. Neko je legao na zvono poput sumo rvača i nije
odustajao. Nije mi padalo na pamet da otvorim. Onda sam čuo neki
razulareni šuškavi glas kako vrišti moje ime.
Ignasio! Brzo skočih i pritisnuh dugme interfona. Ipak, zvonjava
nije prestajala, a životinjski šuškavi krici i dalje su se čuli kroz prozor.
Kreten se naroljao. Šta će komšije reći? Moram da siđem po njega.
Polubunovan, strčao sam niz stepenice. Malo je nedostajalo da
nekoliko puta padnem na glavu. Kada sam otvorio vrata, pod svjetlošću
neonske rasvjete vidio sam posrnulo iberijsko božanstvo, ukaljano
sopstvenom povraćkom. Moje prisustvo i dalje ga nije omelo
u njegovom ležanju na mom zvonu i kričanju moga imena. Trebalo
mi je neko vrijeme da ga ubijedim da sam tu. Kada me je napokon
primijetio, nekako se čudno nasmijao, kao izgubljeno dijete kada pronađe
roditelja, ali ne baš ni tako.
Pao mi je u naručje. Bolje reći, skljokao se. Bazdio je na ukiseljeno
vino i trulu lubenicu. Ne samo da je bazdio nego je sve to i
bljucnuo po meni. Morao sam što prije da ga unesem u stan dok nije
razbudio čitavu zgradu svojim drečanjem i miomirisom. Ali prekasno,
dok sam ga vukljao do lifta, vidio sam vrata kako se lagano otvaraju
i osjetio očne senzore, koji su nas skenirali kroz špijunke.
Jebem te, živote!
Na stubištu i u liftu Ignasio nije napravio veliki nered, ali u mom
stanu je zato ostavio haos. Ispovraćanog, morao sam da ga skinem i