Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Página 128

126
Fedor Marjanović
količine vina iz voćnog lonca. Sutra smo se probudili mamurni. Zamalo
da zakasnim na avion. Tokom leta strahovao sam da ću se ispovraćati,
ali nisam. Povratio sam na aerodromu, kada sam sletio.
***
Ignacio me je nervirao. Savršeno je govorio srpski, ali na šuškav
španski način. Sav je bio savršen na španski način. Njegov španski
ten, španska kosa, španski šarm, španske oči koje te zavodnički pogledaju
tako da ti struja prođe kroz čitavo tijelo. Kad smo kod tijela,
dovoljno je reći da je Ignasio pripadao onoj čudnoj vrsti muškaraca
koja ne zna zakopčati dugmad košulje. Dakle, jedno špansko
savršenstvo, koje me je stravično nerviralo.
Došao je poslovno. Iako mu prevodilac nije bio potreban, insistirao
je na njemu. Ispostavilo se da mu zaista nije bio potreban prevodilac,
već dadilja. I tu ulogu sam dobio ja. Nepodnošljiva sparina ljeta nije
mu mogla ništa. Ja sam trčao za njim, umoran od njegovih sve bizarnijih
zahtjeva i mokar od preznojenog vazduha. Na kraju svakog dana
sjeli bismo u foaje hotela i popili piće. Nedirnut vanjskim paklom, u
jednom trenutku bi uzdahnuo i tužno zaključio svojim šuškavim španskim
akcentom: „Ne znam kako preživljavate ovu vrućinu.“
Mrzio sam ga u tom trenutku. Zakopčan do grla, uništen klimom
mjesta u kojem živim, posmatrao sam ga kako opušteno sjedi u svojoj
fotelji, razdrljene košulje sa cvjetnim dezenom, i kako rukom lako
poput vazduha odmiče pramen svoje duge kose sa lica i šuška o tome
kako je jedva preživio današnji dan.
Još je gore bilo kada bi uzeo lubenicu. Zagrizao bi ružičasto meso,
koje bi mu prokrvavilo niz bradu. Nerijetko bi kapnulo na njegova
razgolićena prsa. Roze kapljica bi nastavila svoj put niz kožu, ka
predjelima koja su dva zakopčana dugmeta čuvala od tuđih pogleda.
Morao sam da uložim nadljudske snage da mi oči ne postanu puževe
i krenu za njom. Nisam mogao da izdržim i lice mi je zaplamtilo još
više. Mogu misliti na šta sam ličio. Ali on je glumio da ništa ne primjećuje.
A možda i nije primjećivao. Njemu je sve polazilo vrlo lako,
kao da prepreke ne postoje. Zato sam ga mrzio.
„Zašto ne uzmeš komad?“, reče i pruži mi jednu krišku.
„Ne“, odgovorio sam, „lubenice se jedu s jeseni.“
Pogledao me je začuđeno.