Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 116
114
Neira Fazlović
„Čudno“, rekla si samo. Ništa u mom sintetskom mozgu mi nije pomoglo
da shvatim šta se dešava. Znala sam da je na meni da slušam sve
tvoje komande, čak i one takvog tipa. Mi androidi smo anatomski identični
ljudima i dizajnirani da budemo privlačni. Ti nisi prva koja je to
primetila, ali moji stvoritelji nisu mogli ni zamisliti da ću ja uživati u
osećaju tvojih usana na mojima. „Čudno. Ali bih se mogla naviknuti.“
Uzvratila sam osmeh i uzela tvoju ruku u svoju. U tom trenu cela
galaksija je disala sa nama u harmoniji.
Naravno, ne bih sada bila na ovoj zaboravljenoj stanici da je sve
tako jednostavno.
„Ne mogu verovati da se i dalje moram skrivati“, rekla si mi jedne
večeri dok smo zajedno gledale treći uzastopni zalazak sunca na
nekoj dalekoj planeti.
Objasnila sam ti svih 175 pravila koje smo kršile svaki put kada
bismo se poljubile, kada bi naš odnos bio iole prisniji od poslovnog,
i koje posledice ćemo trpeti kada nas uhvate.
Pitanje nije bilo ako, nego kada. Kada ćeš ti biti zatvorena u vremensku
kapsulu u orbiti oko crne rupe da bi sprečili tvoj beg kroz
vreme. Kada ću ja biti vraćena na fabrička podešavanja i zaboraviti
da sam te ikada upoznala.
„Dok god je ljudi, biće i razloga za mržnju“, rekla sam ti dok si crtala
novu ružu na mojoj ruci. „Znam da nije lako, ali oni dobro znaju da ljubav
menja androide koliko i ljude. Čim shvate šta se dešava, znaće i da
ja više ne mogu biti objektivna. Doći će po nas, samo je pitanje vremena.“
Zastala sam na trenutak, kao da razmišljam šta ću reći, a u stvari,
samo nisam htela da čujem tvoj odgovor na pitanje koje je posljednji racionalni
deo mog uma morao postaviti. „Želiš li da ovo nastavimo?“
Nasmešila si se.
„Naravno“, rekla si, „radi tebe spremna sam na svaki rizik.“
U tvom krevetu dočekale smo i noć kada je sve otišlo u nepovrat.
Opet si crtala po mojoj koži, koja je sad bila skoro potpuno prekivana
cvećem, dok si mi pričala o svom starom životu. Već si tada znala da
nikad nećeš moći da se vratiš. Putovati nazad kroz vreme, posebno
toliko daleko, teško je i zabranjeno za obične ljude. Prošlost je nestala,
sadašnjost nam je svakog trena ispadala iz prstiju, a budućnost
za nas možda nije ni postojala.