Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 100
98
Milan Aranđelović
svet. Teško je bilo da pored svog tog razmišljanja Aleksa ne dođe na
trag prokreacije, rađanja, razmnožavanja i seksa. Orgazam je snažan
događaj. Veliki. Aleksa možda nije mogao da bude tu da posmatra
Đinđićevo ubistvo i da svojim pogledom svedoči o stvaranju novog
svemira. Svemira u kome je premijer ubijen i onih svemira u kojima
je ranjen. Kroz nišan, Zvezdan Jovanović je prisustvovao rađanju
sveta u kome je promašio premijera, sveta u kome je Srbija postala
moderna evropska demokratija, koja se može podičiti brzinom političkih,
ekonomskih i društvenih reformi i promena kroz koje je prošla
tokom tri premijerska mandata Zorana Đinđića i dva predsednička
mandata Branislava Trifunovića. Zvezdan, Zveki, Zmija je prisustvovao
nastanku sveta u kome je on i dalje slobodan čovek, ali je ostao
zarobljen u svetu u kome čami u zatvoru. Aleksa nije mogao da očekuje
da svojim opservacijama pređe u neki toliko drugačiji svet. Zato
se okrenuo seksu. I orgazmu. Svršavanju.
„Kada svršimo sa njim, biće vaspitan kao bela lala“, reče Šuki,
šutirajući Aleksu u stomak.
Aleksa je znao da nije mudro da primeti kako su bele lale poznatije
po poslušnosti, a ne po vaspitanju. Navikao je na udarce. Dragiša
je bio dobar trener. I to ne samo onaj Dragiša od pre petog oktobra
2000. Ne. I one potonje Dragiše su znale da treniraju strogoću na
Aleksi. Ma koliko svetova u multiverzumu bilo, sve Dragiše su imale
tu moć mimikrije, prilagođavanja, preživljavanja najspremnijih da
se prilagode promenama. Dragiša je možda završio samo onu školu
u Mitrovici, ali je instinktivno došao do istih zaključaka kao i klasično
obrazovani Čarls Darvin. Postojalo je doba kada se u krvi ispire
zlato po Bosni i Hrvatskoj, a postojalo je doba kada se tragači za zlatom
hapse i osuđuju. Kako su se svetovi menjali, tako se menjao i
Dragiša. Zato je mogao da ostane ono što jeste.
Dok su ga šutirali kao vreću krompira, Aleksa je znao da je Dragišin
duh još živ. Uprkos tome što mu telo leži u Aleji velikana. Uvek
će postojati ta ugrožena „muškost“, tako nesigurna u sebe da mora
da uništava svakoga ko svojim postojanjem skida koprenu sa očiju.
Ma koje se promene desile u društvu, uvek će postojati stranputice i
zaklonjeni šumarci u kojima je moguće, van reflektora javnosti, i
dalje uništavati svakoga ko se usudi da ugrozi ustaljenu žabokrečinu.