D
OPTIMIST Film
osta nalik nabavci
hrane na čuvene tačkice u periodu izgradnje nakon Drugog
svetskog rata, ljubitelji queer filmova u Srbiji sa ozbiljnom
lupom moraju da
traže drage im sadržaje po repertoaru.
Što ni ne čudi, jer
margina (a LGBT populacija, bilo da je reč o filmofilnima ili ne, na
stalnom je raskršću marginalizacije i automarginalizacije, ali to je već neka druga priča) možda
i mora da se svojski potrudi da hranu za svoje
umove potraži upravo na margini, sve i kad je u
pitanju nešto tako ipak suštinski profano poput
bioskopskog repertoara. No, manemo li se priče
o margini i njenom teretu, moramo da zastanemo i ukažemo da su se koncem proleća za
nama/samim početkom leta u srpskim bioskopima pojavila dva kvalitetna i značajna ostvarenja iz domena queer cinema, dva naslova koja
svakako predstavljaju i milije i zaumnije lice tog
filmskog odeljka.
Već dugo preumorni i dezorijentisani
Abel Ferrara tako je nakon niza upadljivih promašaja i istovremeno potpuno nepotrebnih filmova (Go Go Tales, Mary, 4:44 – Poslednji dan
na Zemlji, Dobrodošli u Njujork) mnoge baš prijatno iznenadio svežinom autorskog pristupa i
sveukupnim kvalitetom u neku ruku biografskog filma o velikom i do dana današnjeg relevantnom filmskom magu – Pijeru Paolu
Pazoliniju. Ovo je, da to odmah pojasnimo, tek
delimično biografski film, prvenstveno
jer mu ciljano manjka širine zamaha
(Ferrararin film zapravo prati samo poslednji dan u tragično prekinutom životu Pazolinija), a čistotu forme
uobičajeno shvaćenog biopika (biografskog filma) u značajnijoj meri narušava naglašeno intimistički ton i
gotovo dnevnički ustrojena struktura
ovog Ferrarinog filma. Naravno, upravo
izneto nikako nije zamerka na račun
autora (na scenariju za film (po Ferrarinoj ideji) radio je Maurizzio Braucci, između ostalog, scenarista glasovite
Gomore), niti je sve to uvod u nezado-
voljni osvrt na ovde ponuđeno; upravo, naprotiv, Ferrara u samo osamdeset i kusur minuta trajanja ovog ostvarenja pokazuje kako se u isti
mah inteligentno može izaći na kraj i sa budžetskim ograničenjima i sa planinom moguće biografske građe, sa jedne strane, i suptilno a rečito
zaokružiti i na filmski efektan način predočiti činjenično stanje kao nužni deo svakog biografskog filma manjeg ili većeg kalibra, ambicioznije
ili svedenije koncipiranog i u delo sprovedenog.
Pazolini Abela Ferrare tako na kraju
biva primer višestruko uspelog poduhvata, i
ovakvim krajnjim ishodom mogu biti zadovoljni
gotovo svi (naravno, ako po strani ostavimo dežurne mrgude i osvedočena zakerala) – Pazolini
daje povode za pohvale i poštovateljima njegovog opusa, i onima koji, srećom, eto, i dalje prate
vrdulavi tok Ferrarine filmografije, te onim prvenstveno zainteresovanima za queer elemente
i motive u filmu, i ljubiteljma biografskih filmskih ostvarenja i, naravno, fanovima Willema Da-
Iznenađenje u beogradskim bioskopima
Pazolini i
nova prijateljica
48
www.optimist.rs
piše: Zoran Janković