foea. Dafoe je, uz Ferraru, dabome, ovde ključna
karika, jer zahvaljujući njegovoj osobenoj a odmerenoj glumi (a značajan doprinos krajnjem
utisku o ovoj njegovoj glumačkoj kreaciji daje i
neprolazni mu magnetizam) u ovom filmu, kako
je već naglašeno, nevelike minutaže imamo priliku da vidimo Pazolinija u punoći njegove egzistencije i u svoj složenosti njegovog i
rodno-polnog i šire shvaćenog i prikazanog
identiteta. Ferrara i ostatak mu ekipe ovde uspevaju da izmire dosta toga važnog – vešto artikulisan ton, poštovanje, odsustvo zazora pred
dokazanom veličinom, znalačko baratanje
obimnom biografskom osnovom priče, ekonomičan izraz, intelektualnu dimenziju priče i filma
i tog važnog aspekta Pazolinijeve javne i privatne persone... Na konto svega izrečenog, kao i
onoga što će možda dodatno primetiti svi oni
koji dosad nisu a u doglednoj budućnosti će
filmu dati šansu – (ponajpre) Ferrari veliko i
gromko hvala.
Pomalo iznenađujuće dosta takta pokazuje i ekstravagancijama i neumerenostima
neretko sklon Francois Ozon u svom filmu Nova
prijateljica (i ovaj film je, poput Pazolinija nakon
premijere na FEST-u barem na kratko dospeo u
naše bioskope zahvaljući kući Delta Video).
Nova prijeteljica (Une Nouvelle Amie), slično
prethodniku – jednako odličnom Ozonovom
filmu Mlada i lepa (2013), predstavlja smirenijeg
i na samu naraciju i filmski jezik u čistijem shvatanju tog pojma usredsređenijeg Ozona. U tom
smislu Ozon, eto, po drugi put pokazuje zadivljujuću postaktivističku zr [