P
OPTIMIST Film
esnik, esejista, novinar, dramaturg i društveno-politički kritičar Pjer Paolo
Pazolini je bez sumnje
jedan od najznačajnijih kulturnih ličnosti koje su se
pojavile u Italiji posle Drugog svetskog rata. Ali uz
pomoć filma je napravio
najveći uticaj.
Rođen u Bolonji
1922. godine, Pazolini je
odrastao u Friuli. Iako se deklarisao kao homoseksualac, od samog početka svoje karijere (zahvaljujući gej seks skandalu koji ga je poslao iz
provincijskog rodnog grada u Rim da tamo živi
i radi), Pazolini se retko bavio homoseksualnošću u svojim filmovima.
Ta tema je istaknuta u filmu „Teorema“
(1968), gde Terence Stamp zavodi sina jedne porodice iz više srednje klase. Na momente u filmu
„Cvet 1001 noći“ (1974) u idili između kralja i
običnog čoveka koja se završava smrću; i najmračnija od svih u „Salo“ (1975), njegova zloglasna interpretacija sažetih seksualnih užasa
Markiza de Sada i „120 dana Sodome“.
Nijedan od njih nije vrsta rada koja bi
mu donela GLAAD nagradu (nagrada za gej vidljivost u filmu). Ali Pazolini nikada sebe nije
video kao „gej umetnika“. Zapravo, on je izričito
odbacivao viziju asimilovanog geja srednje
klase koja je postala aktuelna neposredno pre
njegove prerane smrti 1975. Njegova smrt, navodno od ruku žigola (iako su postojale tvrdnje
političkog ubistva u kojem su učestvovali i
drugi), zamrznula je Pazolinijev imidž u percepciji javnosti.
Na neki način, njegova smrt je bila banalizovana. Što se tiče pobožne i pravoverne javnosti, Pazolini, bogati, stariji i stoga
„korumpirani“ čovek, ubijen je od strane siromašnog i stoga „nevinog“ 17-godišnjeg mladića
koji je bio „zgađen“ njegovim „namerama“. Ali,
kao što svaki gej muškarac zna, ovo je bilo još
jedno homofobično opravdavanje zločina.
Pazolinijeva smrt (ubica ili ubice su
prešli kolima preko umetnikove glave) je bilo
homofobično iživljavanje i zločin, kao i smrt
mnogih drugih gej muškaraca nakon toga, s
tom razlikom da klima 1975. godine nije bila naklonjena jednom ubijenom gej intelektualcu,
46
www.optimist.rs
kao što je to danas kada postoje mnogi zakoni
koji štite LGBT osobe.
Čovek koji je osuđen za ubistvo Pazolinija porekao je ovaj zločin 2005. godine i italijanski zvaničnici su otvorili novu istragu
njegovog ubistva. Pazolini je ubijen tako što je
neko nekoliko puta kolima prešao preko njega,
a testisi su mu bili zgnječeni metalnom šipkom,
dok mu je telo bilo delimično spaljeno, kako pokazuje izveštaj autopsije. Đuzepe Pelosi koji je
osuđen za ubistvo kasnije je porekao ubistvo i
rekao da je priznao jer je bio ucenjivan da će mu
ubiti porodicu, a da su ubistvo izvršila trojica
muškaraca sa južnjačkim akcentom. Iako su se
pojavili novi dokazi, sudija je odlučio da oni nisu
dovoljni za nastavljanje istrage, tako da nikada
nećemo saznati ko je tačno ubio Pazolinija i
zašto.
Ipak, nema kulturnog konteksta, prošlog ili sadašnjeg, koji bi bio pogodan za Pazolinija, čiji režiserski komercijalni uspeh je vredan
pažnje dok je sa druge strane ironičan. On nije
bio konvencionalan „zabavljač“, on je prezirao
buržoaske intelektualce koji su bili većina njegovih gledalaca.
Tokom 1950-ih Pazolinijevi romani
rimskog siromašnog života „Raggazi di Vita“