Slažem se da se danas veoma mnogo filmova sa
LGBT temama snima u različitim zemljama, čak
toliko da ih je nemoguće sve pogledati. To je,
samo po sebi, veoma pozitivan trend što se vidljivosti i prisutnosti na filmskoj sceni tiče. Međutim, što se kvaliteta tiče, tu je priča nešto
drugačija. Mnogo gej filmova koji se snimaju, na
primer, u Americi u nezavisnoj produkciji su
adaptacije priča i zapleta poznatih iz mejnstrim
filmova samo sada u LGBT kontekstu i sa LGBT
likovima. Mnogi od njih, takođe, koriste oprobane formule iz televizijskih serijala ili sitkoma.
To su filmovi, iako snimljeni u nezavisnim produkcijama, koji što pre žele da postanu deo
mejnstrima i šou-biznisa, oni su proizvod jednog perioda tranzicije ka fazi u kojoj će se, nadajmo se, queer film ostvariti kao samosvojni
filmski žanr. Retki su izuzeci u ovom, prelaznom
kontekstu a jedan od njih je, za mene, već pomenuti Tod Hejnz, reditelj koji je i sam veoma inspirisan Fasbinderovim opusom, naročito u
Daleko od raja (2002) koji je adaptacija Daglas
Sirkovih holivudskih melodrama iz pedesetih
godina 20. veka posle odgledavanja Fasbinderovih obrada Sirka. Još jedan skorašnji primer
uspešnog kombinovanja znanih formula saspensa Hičkokovog tipa, hardkor gej pornogra-
fije i ozbiljne studije ljudske usamljenosti je francuski film Stranac pored jezera iz 2013. godine
reditelja Alena Girodija. Veoma originalan i jedinstven u formalnom i estetskom smislu je i
„home movie“ ispovest dokumentarnog tipa
koji je o svom seksualnom identitetu napravio
pre deset godina, 2005. Džonatan Kauet u filmu
Tarnation.
Da li smatrate da su queer teme dovoljno
zastupljene u mejnstrim filmovima
danas?
Mislim da živimo u trenutku u kome se, naročito
kada govorimo o izborenim jednakostima i pravima na brak koji je postao institucija dostupna
svima, bez obzira na poln, kada su prava trans
ljudi i drugih manjina u centru političkih debata,
i samo postojanje queer filmova kao posebne
kategorije stavlja u pitanje. Mislim da sve više
idemo ka jednom hibridnom filmu u kome će
gej i mejnstrim postati deo iste produkcije. Još
nismo dotle stigli ali se ubrzano krećemo ka
tome. Stvari su nešto drugačije kada se radi o
sve obimnijoj i sve vidljivijoj pornografskoj produkciji, ali to je tema za neki drugi intervju. Za
sada, mislim da su queer teme u okvirima mejnstrim produkcije i dalje retke i marginalne, ali u
svakom slučaju sve vidljivije. Ako želite da se ozbiljnije bavite queer problematikom, onda još
uvek pravite filmove za posebnu a ne generalnu
publiku. Izuzeci poput Brokeback Mountain
(2005) Anga Lija ili The Kids are All Right (2010)
Lise Čodolenko su baš to, izuzeci.
Kako izgleda vaš život u Americi?
Moram reći da je moj život u Americi postao
veoma američki, pod čim podrazumevam jedan
život pun protivrečnosti. Za mene je Amerika
satkana od niza protivrečnosti —sloboda i nesloboda, uspeha i padova, visoke humanosti i
okrutne nehumanosti. Ti nemogući spojevi
proizvode neverovatne kontradikcije koje su i
čar i môra američkog sna. Ujedno, Amerika je i
teritorijalno ogromna zemlja i pruža iluziju da
ako vam nešto ne ide u jednom gradu ili jednoj
državi uvek možete otići u drugi grad/državu i
početi sve ispočetka. I, naravno, gde god odete
naletite opet na - sebe, svoje jastvo koje je, kao
što nas je i Fasbinder naučio, jedan lavirint iz
koga nema (srećnog) izlaska.
Jugoslovenska Kinoteka za novembar priprema retrospektivu Fasbinderovih filmova
i obeležava 70 godina od njegovog rođenja.
Vodič kroz gej Srbiju
45