OPTIMIST Intervju
ispitamo. Uticaj na kritiku je očigledan. Nažalost,
mislim da je tačno i da je jako malo uticao na
glumu, najkonzervativniji deo našeg teatra. U
formuli Ćirilova nedostaju dramski pisci, s
kojima je, 1990-ih godina i započela „bitefovska“
reforma domaćeg pozorišta, pre svega s delom
Biljane Srbljanović, a zatim i Milene Marković,
Maje Pelević… Zanimljivo je da su muški pisci u
velikoj manjini. Zatim se preokret proširio i na
mlađu, sada već mlađe-srednju generaciju
reditelja: pored pomenutog Lolića, tu su i Ana
Tomović, Anđelka Nikolić, Boris Liješević... Sad
treba raditi na novoj generaciji glumaca.
Markiza: Moraš nam ovde preneti neku
anegdotu o dragom Ćirilovu, koju
nikome nisi ispričao. Ne mora biti ništa
intimno, pa nije ovo kakav tabloidni
časopis. Samo neki detalj zbog koga
možeš reći da je on bio mag svog
vremena.
Medenica: Nemam mnogo anegdota o Ćirilovu,
pogotovu ne poznajem njegovu intimu jer se
nikada nismo družili. Možda su mi
najzanimljivije njegove haiku mudrosti, vrlo
često autoironične. Imao je taj, u nas tako redak
kvalitet – autoironiju. Posle jedne užasne
premijere u Narodnom pozorištu pitao sam ga
da li će se popeti na koktel, na šta je odgovorio
kao iz topa – u tom slučaju morao bih da im
čestitam; ja jesam licemer, ali baš toliki nisam.
Jednom mi je rekao veoma ozbiljno i tu sam
22
www.optimist.rs
mudrost usvojio – znaš, mogao sam da izdržim
da živim u ovoj zemlji samo zato što nikad nisam
mislio, niti me je bilo briga, da li mi prisluškuju
telefon. Mislim da ga je krasilo to odbijanje da
se živi po pravilima totalitarnog režima, koji
podrazumeva i strah od slobodnog govora. S
druge strane, bio je prilično obazriv, čak
diplomata u javnoj komunikaciji.
Markiza: Čula sam da si bio na tajnoj
večeri kod Boba Vilsona. Molim te,
ispričaj mi sve tračeve! Bobi je opet imao
neki performans, je li? Oduvek je bio
attention whore, iako sam mu govorila
da mora strateški da zavodi, nikada me
nije slušao jer ga je više zanimala
Kupidonova zadnjica.
Medenica: Večera je bila intimna, ali ne baš
tajna. A i da sam ja pravio listu zvanica – pored
toga što bi, naravno, i ti bila pozvana – ona bi
izgledala bitno drugačije. Ovako, nije nikakvo
čudo što sam imao svu Vilsonovu pažnju.
Ogovarali smo berlinski pozorišni svet. Vilson
sjajno imitira Petera Štajna. Imali smo i ozbiljnu
raspravu o urbanizmu Berlina. Vilson smatra da
Nemci nisu iskoristili fantastičnu priliku da posle
ujedinjenja naprave novi, moderni urbanistički
plan Berlina. Za njega je pojam grada samo
Osmanov Pariz – srušiš dekretom pola grada i
onda tu izgradiš zrakaste bulevare, kružne
tokove, zvezdaste skverove… Ne samo Berlin,
čak ni Njujork za njega nema urbanistički plan –