samo Pariz. Moj argument da bi takav jedan
megaurbanistički plan u ujedinjenom Berlinu
mogao da pobudi neprijatna sećanja, recimo na
Šperovu Germaniju, i da su takvi urbanistički
planovi uvek ideološki, nije naišao na odjek.
Njegov modernistički duh ga je energično
odbio. Da je živeo u Šperovo vreme ko zna šta
bi bilo s našim Bobom (smeh)… Ali, perfektan
je gospodin, nije pokazao, posle trosatnog
performans-predavanja, ni znak umora.
Markiza: Koji ti je omiljeni parfem i da li
uživaš u tretmanima?
Medenica: Čitaoci mogu da izvedu pogrešan
zaključak, ali, ti nećeš. Egoist mi je omiljeni
parfem.
Markiza: Volela sam sa tobom da se
vozim gondolom. Skrivali smo se od
drugih po tim venecijanskim uličicama, a
ti si nosio slameni šešir i sa poteškoćom
otvarao bocu proseka. Da li si i dalje
takav bonvivan?
Medenica: Zbunila si se, draga Markizo. To mora
da je bio neki drugi bonvivan… Znaš, gondola i
Venecija, to nikad nije bio moj stil. Čudno je to s
Venecijom. Kao veoma mlad, obožavao sam
Manovu Smrt u Veneciji, kao i Viskontijevu
ekranizaciju. Ne znam s čim sam se tu mogao
identifikovati, veoma teško sa smrtonosnom
čežnjom zrelosti ili čak starosti za lepotom i
mladošću. Sad kada sam već duboko u srednjim
godinama mislim da tu čežnju mogu da stvarno
osetim, a ne samo da je umišljam kao nekad, ali
me sada Smrt u Veneciji mnogo manje zanima,
čak mi je i dosadna. Sam Ma