OPTIMIST Intervju
sam se posredno: prvo sam video fotografiju
njenog autora, Bernara Marije Koltesa u jednoj
knjižari u živopisnoj pariskoj ulici Muftar. Znaš
kako Koltes izgleda? Ne?! Markizo! (prekorno)
Dakle – smrt u Veneciji, samo što na toj fotki nije
imao 14 godina kao Tađo, nego petnaestak više,
i nije plav nego zift crn. To je lepota koja nema
veze sa čežnjom, apsolutno je iznad toga,
doseže spiritualne visine – toliko je nepojamna.
Posle šoka lepote, došao je šok neznanja: da,
Markizo, ne budi cinična, bore ti kidaju tu masku
od pudera – i meni se dešava da nešto ne znam.
Markiza (prekida ga u sred rečenice,
povišenim
tonom):
Ivane,
sve
dozvoljavam ali zaista nije džentlmenski
sprdati se sa nečijim godinama, i sem
toga ja nemam ama baš nijednu boru !
VIP status koji imam u jednoj firentinskoj
klinici koja mi radi sjajne vitaminske
koktele na bazi kozije sperme dokazuje
sve.
Medenica: Oprosti, malo sam se zaneo (srkne
gutljaj kafe i bojažljivo nastavi). Dakle, odmah
sam saznao da je to, za mene tad neznano lice i
ime, vodeći francuski dramatičar druge polovine
20
www.optimist.rs
XX veka i da je u trenutku kada gledam njegov
portret u ulici Muftar mrtav već desetak godina.
Umro je mlad i lep, od AIDS-a. U toj istoj knjižari
odmah kupujem pola njegovih drama, ostale
ubrzo zatim… U samoći pamučnih polja je
remek
delo:
poezije,
muzikalnosti,
egzistencijalnog očaja, sudbinske fatalnosti…
Znaš već da je u središtu komada sukob Dilera i
Kupca, dva jedina lika, od kojih prvi hoće da
proda robu drugom, a drugi ne želi da prizna da
ima želju za tom robom. Okolnosti njihovog
susreta i predmet dila ostaju do kraja
nedefinisani, mada se naslućuje da je u pitanju
ili telo ili droga. Insistiranje na ovim realističkim
okolnostima u inscenaciji bila bi čista banalnost,
jer komad doseže mnogo više, filozofske
dimenzije. To je egzistencijalistička, sartrovska
priča o tome da je “Pakao onaj Drugi”, da ne
možemo pobeći od onog kako nas drugi vidi, da
nas pogled Drugog presudno određuje, da ne
postoji poravnanje i izmirenje između dva
ljudska bića, da na kraju samo treba izabrati
oružje za dvoboj – što je replika kojom
se komad i završava: “I onda – koje
oružje?”… (džentlmenski prinosi