My first Publication Caffe Montenegro broj (162.)

TERZIĆI, ZORA I MILADIN NAJLJEPŠA POZNANSTVA SU ONA KOJA NE OČEKUJEŠ Kod porodice Terzić zalutala sam slu- čajno, a poznato nam je da se sve ono najljepše i dešava slučajno – zastajki- vanje da fotografišem najzeleniji pogled koji se pružao baš sa njihove kapije doveo je do upoznavanja dvoje toplih srdačnih ljudi, koji na pitanje “čija sam” reaguju sa osmjehom i sjećanjem na mog pokojnog djeda Dragana – jer Pljevlja su jedan od onih malih gradova (ali sa najvećim srcem!) u kojima svako svakoga poznaje. “Povedi je, Miladine, 48 CAFFE MONTENEGRO da vidi štalu, dok ja malo našminkam kolibu” kaže gospođa Zora uz smijeh, pa se tako spuštamo do štale. Usput, primjećujem hiljadu detalja koji vrište onaj prvi istinski utisak: najtopliji dom. Čuvarkuće posađene u starim šerpama, pokošena trava spremna za tabane unučića iz Beograda i sto tona ljubavi potrošene da se imanje Terzića izgradi i dobije formu u kojoj jeste. Ptičar u dnu dvorišta mi veselo maše repom, a gospodin Miladin komentariše kako bi ih, pored njegovih čuvarskih sposobno- sti, sve “ponijeli na spavanju”. Niko nije mogao spriječiti autorku ove priče da poremeti mir i popodnevnu dremku tri site i zadovoljne šarulje cijukanjem oko nedavno rođenog telenceta, a u drugom dijelu štale svoj dom našle su ovce i koze koje ravnopravno dijele životni prostor. Na spratu štale – zaliha sijena spremno čeka zimske mjesece. Urednost, čistoća, spokoj – trebalo je naporno raditi na tome, a ovo dvoje ljudi su to i uspjeli da sagrade i stignu da sa mirom piju kafu na šarmantnoj terasici sa goblenima zaku- canim u lamperiju poslednjih 10 godina – od kada su se iz pljevaljskog naselja Potrlica preselili na selo “za stalno”.

My first Publication Caffe Montenegro broj (162.) | Page 48