i neću biti mrtav, ne, ne, ne pevam o smrti,
nije to This is the end, beautiful friend,
umro sam odavno, i opet, i toliko puta,
da mi je više muka od svih svojih umiranja.
Tebe, Boga, da, Tebe Boga hvalimo,
(Tebe, Jesi, Jeste!),
jer i ti nisi, i doći ćeš, Dođi!,
i bićeš tu kao onaj koji ćeš biti tu
(tako piše u tvojoj starozavetnoj ličnoj karti),
gong,
Da, mrtav neću biti,
jer smrt je iznova i iznova reprogramirani kredit,
Begaj, smrti!, nema te, nema
(Iako, u te dane, tražiće ljudi smrt, i neće je naći,
i poželeće da umru i smrt će bežati od njih...)...
A kada bi smrti bilo, kada bih umro,
znam, znam, da, to znam,
kada bih, dakle, nestao u onom ništa sebe,
i to ništa, nekim već svojim jezikom,
uspelo bi da dođe do reči i tako milo izgovori:
VOLIM TE
(Ništa sam, volim!),
a čulo bi se, kao što će se Red alert čuti,
gong, ring-ring, bas-bubanj zvona sa crkve Svetog Silvestera
(: Samo Crnjanski je voleo ta zvona pred veče),
čulo bi se, čuće se, dođi, slušaj, psssst, slušaj,
evo ga, dolazi, treći nebeski bubanj:
DUM-DUM,
TU-DUM,
TE-DEUM:
dum-dum, tu-da-dam-dam, tu-dum, TE DEUM!
Tek nazalno: VOLIM TE!
9