imaćeš lice koje si imao i koje nikada imao nisi
(vitraž u oluji),
i ako je nekada krik bio mesto našeg susreta,
sada ćemo se celivati (usnama Bogorodice),
a između tih, naših usana, plamteće već iskupljena patnja,
a sveti Ispovednik (Udri taj bubanj, Maksime!) će vikati:
Evo je, lepo sam vam rekao, istina je stigla,
konačno, budući vek je tu!,
jer ni on nije video ono dalje od tebe,
jer, dečaci i devojčice, ne može se dalje od Tedeuma,
i zato u pukotinu krenite, u prolom ljubavi – Grigorije Niski toliko žuri
(Dodaj taj gas, Grigorije, gas, gas, gas...!),
u Nikaragvu, Kampučiju, Jordan, Srbiju,
u Psalam 42,
u Kvaku 22,
u Laudeamus,
oprostite, praštajte što padam u jezik, Aleluja, u teologiju,
a samo jurim
(Gas, Grigorije, gas!)
u Laudeamus, Teotokos, Te Deum, TU-DUM,
toliko mi se žuri, žuri, praštajte, molim vas, praštajte,
još samo malo, Aleluja, molim, praštajte.
10
Da, u knjizi piše da si onaj koji jeste,
piše J i H i V i opet H,
samo slova, slova, slova, HA-HA-HA!,
a u plamenu piše da si onaj koji će doći
(omega, lopov u noći),
koji bićeš tu, trešnjom procvetalih dlanova (mala šaka!),
da ćeš hodati, hodati, hodaću sa tobom,
piše i da sam onaj koji će se osmehivati vetrovima, da ću doći
(da, da počinjem tamo gde ti završavaš),
da ću, go, kao David, igrati pred tobom, sine Davidov,